Antarktik

Da bih upoznala Antarktiku, i ostvarila svoj dugo očekivani san, morala sam prevaliti dug put s europskih zračnih luka na južnoamerički kontinent – sletjevši u brazilski Rio de Janeiro nastavila sam zrakoplovom do argentinskog Buenos Airesa na krajnji jug, sve do Ognjene Zemlje. I tako sam sletjela u Ushuaiu.

Ushuaia je do prije nekih desetak godina bila sasvim nepoznato ribarsko selo koje je zbog svog zemljopisnog položaja (najbliža udaljenost jednog kontinenta Antarktici) postala glavnom bazom svih (avan)turističkih posjeta toj divnoj, divljoj i još neiskvarenoj ljepoti zvanoj – Antarktika.

U Ushuaii me čekao, usidren u luci (koju čini samo jedan prilično malen dok na kojeg se veliki svjetski kružni brodovi ne mogu ni vezati), «Explorer II» - po američkim standardima najbolji ekspedicijski brod za putovanje na Antarktiku. Bio je to omanji brod robusnog trupa, ledolomac, kapaciteta 300-tinjak putnika i još 150 članova posade.

Unutrašnjost «Explorera II» je bila na razini luksuznog hotela s 5 zvjezdica, a najveća poslastica i razlog zbog kojeg su putnici bili ludi baš za tim malim brodom je ta što je na najvišoj palubi nosio 12 čvrstih gumenih čamaca kojim se ekspedicija mogla zavući i u najskrovitije i najneprohodnije kutke antarktičkog kontinenta te tako upoznati mjesta, prilike, životinje koje možda neke druge ekspedicije nisu mogle ni zamisliti.

I tako smo isplovili prema antarktičkom poluotoku koji jedini strši od ostatka kontinenta poput neke davno, pradavno izgubljene spone koja se želi natrag pripojiti civilizaciji. Upozorili su nas da plovidba kroz morski prolaz od Južne Amerike do Antarktike, zvan Drakeov prolaz, zna biti krajnje neugodna zbog raznih morskih struja koje se ovdje akumuliraju prelazeći s Pacifika u Atlantski ocean. Taj put su imali pravo – brod se toliko valjao i bacao da je 90% putnika provelo cijeli dan u svojim kabinama vjerojatno neugodno grleći svoje zahodske školjke. Čak su i neki članovi posade, koji su već trebali biti imuni na ogromne valove, imali trenutke žaljenja što su opće pristali na tu plovidbu. Brod se opasno naginjao pod čudnim stupnjevima i nekad smo imali osjećaj da bi nas sljedeći val mogao zapljusnuti jednom zauvijek, ali bi se brod ubrzo stabilizirao i započinjao novu igru na suprotnu stranu.

Na svu sreću ta su dva opasna dana prošla i mi smo se, približivši se kontinentu i sklonivši se s otvorenih voda, našli u beskraju bjeline i ogromnih santa leda.

Ono što nam je potpuno obuzelo sva čula, bila je neopisiva tišina…posvuda……..

Napisala :

Luiza Mjeda