Korki in America

Korki in America

S obzirom na to da sam žena nemirna duha, ovo ljeto odlučila sam isprobati nešto novo: raditi u inozemstvu, točnije u ženskom kampu u SAD-u, država Washington. Kad sam se prijavila, nisam bila svjesna što me uistinu čeka. Nisam imala pojma kakvi su točno uvjeti rada, ljudi, posao, što me činilo još uzbuđenijom i nestrpljivijom pred polazak. Bila me trta raditi s djecom jer, zapravo, ozbiljno s djecom nikad prije nisam radila. Na posljednjem sastanku organizacije, koja mi je sve omogućila, voditeljica je nas „odgajatelje“ predstavila kao ljude „koji se vole valjati u blatu“, što je meni bilo užasno smiješno jer sam tada imala furku tipa „visoke petice“, kostimići i slično.

I ništa, nakon što je moja stara stoički prihvatila činjenice da ću uzeti godinu lufta na faksu, „oteti“ joj pozamašnu svotu novaca za putovanje nakon kampa, te da ću sama raditi i putovati, prijavila sam se na program i prebacila u totalno drugi film. Mjesecima prije puta u mislima sam bila u SAD-u, i naravno da nisam fermala niš oko sebe (joj, joj).

Rad u kampu je posebno životno iskustvo. To treba doživjeti. Nemoguće je opisati i sve sažeti u nekoliko rečenica. Imala sam sreću da su me zaposlili u manjem ženskom izviđačkom kampu (tijekom tjedna oko 150 djece i nešto manje od 40 zaposlenih) smještenom uz morsku obalu. Živjeli smo u otvorenim kabinama sa šest kreveta, podijeljeni po programima, grupama i jedinicama. U svakoj jedinici bile bi oko četiri kabine od kojih bi u jednoj spavale odgajateljice, a u ostalima djeca, te veća „kabina“ u kojoj bismo po želji imale društvene aktivnosti, kuhanje obroka, ili spavanje (u naletima inspiracije, iznimne ambicioznosti, ili pak ogromnog egoizma). Dopisujući se s odgajateljima još prije početka kampa, vidjela sam da su svi užasno uzbuđeni zbog početka nove sezone, planirali su što će sve raditi kad dođu, računali tko će doći od prošlogodišnjih odgajatelja i slično. Uzbuđenje koje je vladalo činilo mi se pretjeranim, ali tada nisam znala koji su pravi razlozi tolikom uzbuđenju.

Dolaskom u kamp iznenadilo me vrijeme. Devet sati razlike između Hrvatske i Washingtona nije bed, ali kasno jesensko vrijeme početkom ljeta unosi nemir u „ljetne duše“. S obzirom na to da sam bila zaposlena kako bih podučavala jedrenje i druge sportove na vodi, nije me oduševila spoznaja da ću dobar dio početka ljeta provesti u plivačkim odjelima jer je temperatura vode bila oko 15 stupnjeva Celzijusa. No, i to je preživljavanje, što reći. Nakon nekoliko tjedana temperatura je dosegla dvadesetak stupnjeva što je bilo više nego dovoljno za brčkanje u morskoj vodi i uživanje na suncu i često jakom i olujnom vjetru.

Hrana je bila standardno američka. Umjesto sarme i čušpajza u Hrvatskoj, u Americi sam uživala jedući brownie, hot dogove, hamburgere, tortille, pizze, tjestenine, i svu ostalu napola gotovu hranu, prepunu začina i šećera, te kalorija. I na kraju ljeta jedva sam čekala povratak kući samo zbog hrane, ok, i love koja je otišli na dim i Starbucks napitke.

Najviše od svega iznenadili su me ljudi. Naime, uvijek sam bila svjesna da su Ameri prepotentni i egoistični, ali nisam očekivala da će biti toliko zaokupljeni samima sobom i „romantičnim“ vezama da ne će razmišljati o poslu zbog koji su prije tvrdili da je „svrha njihova života“. Ljudi se prave kao da sve znaju jer „od rođenja“ svake godine dolaze u isti kamp među iste ljude. Međusobno se svi znaju i teško im je prihvatiti da dolazi netko van njihove grupice, a posebno ne-Amer, a ako se još i ne kvalificira kao osoba „alternativnog seksualnog opredjeljenja“ tada remetiti njihovu „američku“ harmoniju, što god to značilo. Treba puno strpljenja i snage za preživljavanje svakodnevice.

Strancima je bilo teško prvenstveno zato što nitko nije imao ni poznanika kad je došao u kamp, a domaćini Ameri nisu se iskazali kao narod pun dobrodošlice. Nisu ni pokušavali razumjeti od kud dolazimo, kakve su nam kultura i običaji, jesmo li se snašli na poslu, nisu pazili na brzinu govora i izgovaranja riječi kako bi nama učinili komunikaciju lakšom, u poslu su rijetko pomagali drugima, a kad i bi, tada bi to bilo ljudima iz grupe ili prema kome imaju posebne interese. Zaprepastilo me koliko su bili zli jedni prema drugima, najčešće potaknuti ljubomorom, prekidom „romantičnih“ veza, a istovremeno, u lice, američki uglađeni, dragi, puni ljubavi i prijateljstva.

Kraj posla bio je osvježenje, napokon promjena. Nakon jedanaest tjedana uglavnom provedenih na zapadnoj obali u kampu, Seattleu, nacionalnim parkovima države Washington, odlučila sam malo prošetati svoje japankice na nožicama do istočne obale, tj. Washington D.C., Baltimorea i New Yorka, te se potom vratiti nazad u Europu. Uživala sam u svakom trenutku provedenom na svim tim mjestima. U biti nisam očekivala da će svaki od tih gradova biti potpuno drugačiji tip velegrada (ili grada): Seattle poslovni i industrijski grad s većinskim bijelim stanovništvom, s „umjereno punim“ ulicama ljudima, umjerenim brojem trgovačkih centara, prvim Starbucksom, sjedištem Microsofta, Amazon.com-a, te Boeinga s inpresivnom tvornicom otvorenom za javnost; Washington D.C. politički grad s velikim udjelom crnog stanovništva koje se više kreće izvan najužeg centra grada, joggerima u samome centru i mnogobrojnim poslovnim ljudima u odjelima, te brojnim knjižarama s političkim temama, besplatnim muzejima s najvećim svjetskim kulturnim bogatstvima, miran grad za odmor i uživanje s velikim policijskim osiguranjem u samom središtu grada; Baltimore jedini grad gdje sam se doslovno bojala izvaditi i digitalac iz torbe da me netko ne kokne u nekoj od mnogobrojnih prljavih i opasnih uličica prepunih primitivnih i siromašnih crnaca; New York koji ostavlja bez daha, reklame, muzeji, rijeke ljudi, buka, ogromni i blještavi shopping centri, policija na svakom kutku. Totalna uživancija.

Ljudi, koje sam upoznala u hostelima i stranci u kampu, nevjerojatno su me se dojmili. To su neustrašivi, ambiciozni, znatiželjni, sposobni, pametni, dragi, zanimljivi ljudi u potrazi za novim iskustvima i doživljajima, željni upoznavanja drugih kultura iz „prve ruke“ sudjelujući u svakodnevici. To su ljudi svjesni da odlaskom van mogu pokupiti fenomenalne ideje i iskustvo, stvoriti veze s ljudima i zemljom, a sve sa svrhom širenja vlastitih horizonata, lakšeg probitka u životu i kvalitetnijeg življenja.

I tako sam se eto vratila nakon nešto više od tri mjeseca izbivanja iz „lijepe naše“. Ovo iskustvo ne bih mijenjala ni za što na ovome svijetu, al kao pametnija osoba, sada vidim da u Ameriku treba otići, ostati neko vrijeme i pokupiti od njih ono najbolje, a potom se vratiti u civilizirani svijet (Europa) i sve pametno iskoristiti.