Afrika

Otvorena makadamska cesta... najbliže mjesto koje ima ime i barem jednog živog čovjeka: 5 sati vožnje... Sjedim tako u autobusu, na radiju se vrti jedna te ista pjesma na swahiliju, a pored mene sjedi čovjek čije je ime – Kakalo! I tako prolazi vrijeme, a ja se pitam – u kakvoj sam to zabiti zaglavio!?!

Da, definitivno sam ušao duboko u mračnu Afriku, u srce Tanzanije. A ova gore navedena vožnja je nekako promijenila moju percepciju fraze “umoran od puta” i dala joj potpuno novo značenje. Dakle, na autobusnoj stanici u Mbeyi ukrcavam se u autobus koji vozi direktno do Mwanze. Očekivano trajanje puta je bilo nekih 30 sati, ali to se, naravno, malo odužilo. Nema veze, jer je vožnja tim autobusom bila prava pustolovina! Na prvom mjestu – nema ceste. Možda bih mogao reći da je to bio makadamski put, ali to bi bila jednostavna laž! U civiliziranoj Europi, mislim da bi po ovakvom putu zabranili promet i pješacima, ali ne – sada sam u Tanzaniji, a ovdje nema problema ni za velike komercijalne autobuse! Ja sam imao vrlo dobro mjesto u predzadnjem redu sto je otvorilo dobar pogled na ljudske glave koje su samo poskakivale iznad naslona sjedala. HOP! Djeca počinju plakat. Prošli smo prvu veliku rupu, stvari padaju sa držača, a ljudi polete kao na krdu galopirajućih konja! HOP! Djeca sada vec viču! Ja sam se pomirio s time da ću patit čim sam ušao u Afriku, ljudi se ovdje očito s time mire cijeli svoj život, ali djeca – za njih je ovo pravi šok! Čovjek jednostavno ne bi trebao putovat na takav način! HOP! I sada već vriskovi na sve strane! Postalo je očito da se baš i neću naspavat u ovih 30... oprostite, 35 sati.

Ta bi me brojka inače šokirala, ali svoj osobni rekord postavio sam davno, davno prije – jos u vožnji kroz Mozambik. Tamo sam u jednom busu bio rekordnih – 5 dana! E ta je vožnja bila prava pustolovina! Zapravo je trebala trajati nekih 3 dana, ali spletom raznih okolnosti malo se produžila i na tom smo putu bili u dva autobusa i sa 3 različita vozača.

Prvi je vozač bio super! Odlično vozi, brzo i sigurno. To je bila zbilja ugodna vožnja! Dok se nismo slupali.

Drugi je već bio divlji. Nekako se nije mogao odlučiti po kojoj traci da vozi, kao da je i on naviknut na desnu stranu, pa je tu bilo naglih skretanja i nekoliko udaraca. A nakon dva dana provedena na cesti, jedne neprospavane noci i prometne nesreće u kojoj smo izgubili prvi autobus – sada sam samo htio malo odmora. Što je bilo nemoguće jer sam nakon svakog trzaja hvatao sic ispred sebe potpuno siguran da slijedi jos jedna saobraćajka! Ali na moje iznenađenje, do nje nije došlo.

Treći je bio moj favorit. To je bez sumnje najsporiji i najplašljiviji vozač kojeg sam ikada vidio, i još sam uvijek duboko uvjeren da mu je ta vožnja bila zapravo sat autoškole. Taj je dan put bio spor, strašno dosadan i nevjerojatno spor! Čovjek pored njega stalno mu suflira, maše mu rukama kada da se pomakne lijevo, kada desno, svako malo ga gurka da ubrza... ali bezuspješno. Onda stignemo do jednog skretanja, vozač produži ravno, kad ono pobuna u busu! Cijeli autobus počne vikat: EEEJ!!! Como que asi?!? Od kad se tu ide ravno?!? Heh, heh... nakon toga je stao na svakom račvanju da pita za smjer :) I kad sam pitao ovog pored sebe koliko još, on mi kaže da od te točke inače treba tri sata, al da će s ovim vozačem trajat pet! Zapravo je trajalo 7.

Uglavnom, ako vam je promaknuo taj detalj proživio sam (i preživio) pravu saobraćajku. Naš se autobus totalno prevrnuo, stakla su popucala, krov se slomio... to je bilo zbilja ružno, ali vidjet ćete slike jednog dana. Slike koje su postale zbilja tražena roba od strane svih preživjelih putnika! Ok, sad pretjerujem. Svi su preživjeli.

I to je bilo mojih prvih 5 dana u Mozambiku u kojem sam inače ostao puna dva tjedna! DVA TJEDNA!! Igrom slučaja zapeo sam u jednom slijepom crijevu, mjestu Metangula u provinciji Niassa za koju ni domaći Mozambikanci ne znaju da postoji, a stranci... heh... oni su tamo tako rijetki da su me ljudi u prolazu gledali sirom otvorenih očiju i spuštene donje vilice! Prvi put vide bijelog majmuna!! A neka su me djeca počela proucavat, u totalnom čudu dirat moje ruke i pitat se kakav je to čudan stvor! Uglavnom, nakon ta dva tjedna počeo sam se osjećat kao vanzemaljac i već me zbilja počeo gušit taj portugalski. Dva tjedna nisam imao niti jedan zbilja kvalitetan, duboki razgovor.

Sada sam sva sreća u Tanzaniji gdje se govori swahili! :)

Joooj, swahili... Taj me jezik zbilja razočarao. Očekivao sam da ću otkrit neko cool značenje rijeci ozren, burisa, ili barem oki! Ali NE! To ovdje ne znači apsolutno ništa! Isto kao ni na zuluu, siswatiju, chichewi... Baš šteta! :(

Ali zato sam imao zbilja zanimljivu spoznaju o riječi Rambo! :)

Tako da, kao što možete zaključit, hrvatski nisam govorio već duuuugo vremena. Čak štoviše, jedine riječi koje govorim na hrvatskom su, začudili bi se – Davor Šuker!! U Tanzaniji su totalno ludi za nogometom i svi znaju za Šukera! Tako da sam se naučio da više nikad ne odgovaram da dolazim iz Hrvatske. Na pitanje “od kud dolaziš?”, odgovorim pitanjem “znaš ko je Davor Šuker?”. Kad oni kažu nešto tipa “da” ili “naravno!”, “znam”, onda ja kažem – “e, iz te zemlje sam ja!” :)

Ali zanimljiva stvar se dogodila davno, jos dok sam bio u Svaziju. Šećem ja cestom, sa svojim velikim bekpekom na leđima, kad ono stane jedan crni subaru pored mene, bijelac za volanom. Razgovor je tekao ovako, barem kolko me sjećanje sada služi:

On: “Hi!”

Ja: “Hello Sir, how are you?”

On: “Great, thank you! Where are you going to?”

Ja: “To the police station”

On: “Hop in, I’ll give you a ride!”

Ja: “Thank you very much, Sir! Would be great!”

On: “So where do you come from?”

Ja: “ Croatia !”

On: “Ma da?!? Kako se zoves?”

HAHAHA! :) Sa tvrdim bosanskim naglaskom! Naš čovjek, daleko u zabiti Svazilanda! Tako da sam taj dan imao jedan zanimljiv razgovor na hrvatskom, a kasnije me odveo do svoje tvornice gdje sam upoznao još jednog menadžera u toj firmi, još jednog bijelca, a taj me čovjek kasnije pozvao u svoj stan gdje sam ostao dvije noći. Tako da te dvije noći nisam morao spavati u policijskoj stanici! ;)

Iako je prošla noć bila prilično zanimljiva – Tshaneni! Stižem kasno navečer u policijsku stanicu i tražim ih da me prime da prespavam jednu noć. Zapravo je taj cijeli razgovor bio i više nego zanimljiv, ali sada cu spomenut samo jedan kratki detaljčić... Skupilo se tako nekoliko policajaca oko mene i čude se mojoj molbi. Ali jedna je policajka bila neobično gostoljubiva. Da budem precizniji, možda i PREgostoljubiva!! I pazite sada ovu ponudu. “Pa, možes prespavat u mom stanu... u mom krevetu... SA MNOM!!!” To sam shvatio kao šalu i ljubazno se nasmijao. Al ona nastavlja: “Ozbiljno! Možes doc kod mene, živim tu, odmah u susjednoj zgradi...” itd. itd. Ja se pokušavam pristojno izvuc, kažem da je ne želim gnjavit i tako to. Al ona nastavlja. A da stvari budu malo kompliciranije, sada se uključio i jedan vickasti mladi policajac. “I?!? Što kažes na ovu ponudu? Ha? HA?!? “, sa potpuno ozbiljnim izrazom lica. A oko mene barem desetak policajaca koji slušaju i smiju se mojoj tihoj patnji. A ja se izvlačim na sve moguce načine, kažem da nisam očekivao tako ljubaznu ponudu, da sam bio spreman i na spavanje u zatvoru i tako dalje, al on ne popušta. “Nisi očekivao, ali ponuda je sada tu! I?!? Što ćeš sada?!? Ha? Koji je tvoj odgovor? HA?!?” Ma nevjerojatni su! Drugom prilikom ću vam ispričat kako je ta večer završila! :D

Ali čujete vi tu ponudu! I to nije sve! Od kad sam stigao u Afriku, samo u Svazilandu sam dobio jos četiri poziva da budem s nekim (i to ne govorim o profesionalnim ponudama, to je druga priča :)), a jedna me cura čak i zaprosila!! Nažalost, morao sam odbit jer me u isto vrijeme njena prijateljica pitala hoću li bit s njom :)

Uglavnom, to vam otvara uvid u jednu perspektivu Afrike o kojoj možda ne slušate toliko često. Ljudi su ovdje nevjerojatni, a posebno u Svazilandu! Ovdje je poligamija najnormalnija stvar, a kako ne bi bila kad samo kralj ima 13 žena?! Tako da za muškarce ne postoji pojam kao sto je “bračna nevjera”. A da se sada ne raspišem previše o ovome, recimo samo da mi je postalo jasno zašto je HIV tako velik problem ovdje. Ja sam stekao dojam da se čak ni epidemije prenosive zrakom ne bi tako brzo raširile kao spolno prenosive bolesti!! Za NE povjerovat! Susreo sam se sa selima u kojima su jedini stanovnici starci i djeca mlađa od 12 godina, zrela populacija je potpuno pokošena sidom!

Ali koji je to ozakonjeni šovinizam! Osim ove spomenute poligamije, najsmješnije su mi priče o loboli.

Dakle, lobola je, za one koji ne znaju, laičkim riječnikom rečeno - cijena žene. Ona se plaća roditeljima buduće drage prije vjenčanja. Sada, prije je to bilo prilično jednostavno. Za djevice se plaća 17 krava, u protivnome se kreće u pregovore. Ali danas... E, danas je to prava sapunica! :) Danas se plaća u novcu. Al neki su se roditelji dobro sjetili i za obrazovanu ženu naplaćuju puno više nego što bi naplatili za onu koja nije školovana. Ako ima i fakultet – još bolje! Tu se već zbilja može dobro zaradit! Tako da je u ovim zemljama danas jedna od najboljih investicija (osim, naravno, otelit kravu) – rodit kćer!!! Ako čovjek ima par kćeri, školuje ih sve redom i onda im potraži muževe mislim da od toga može napravit jako dobar biznis! :)

Tako da je mene jako zaintrigirala ta tema lobole i propitkivao sam na sve strane kakva su iskustva ljudi imali s time :) Dok konačno nisam došao do Mozambika! Ovdje sam razgovarao sa stanovitim Cachembeleom, koji je inače postao mojim domaćinom, i on mi kaže da su u njegovom selu cijene nekih 4000, 5000 meticaisa... Ja mu postavim jedno osobno pitanje – “koliko ste vi platili?” A on sav ponosan kaze – “ja? Samo 2000!” :)

Koji šovinisti! :)

Nema šta, ovo je jedan potpuno drugačiji svijet. I tako se ja polako navikavam na velike kulturološke razlike. UUU, ali ima jedna na koju se NIKADA neću naviknut! Prošlo je već više od mjesec dana, nevjerojatno, ali taj jedan običaj... on mi je tako stran i neprirodan da se jednostavno ne mogu naviknut na njega. Trudim se ja, ali ne ide... I mislim da nikada neću zaboravit onaj prvi put kad mi se to dogodilo...

Dakle, bilo je to jednog sunčanog dana u Lobambi, policijska stanica. Razgovaram sa narednikom Kuneneom, s kojim sam se već prilično sprijateljio, i u jednom trenutku mu zahvalim na nečemu, ispružim ruku i tako se mi rukujemo. Sada ja otpustim stisak kako bi povukao ruku nazad. Ali on ne pušta... I nastavimo mi razgovarat dalje, on priča, a moja ruka još uvijek u njegovoj. I sada se ja trudim bit pristojan, nastavim razgovor, ali jednostavno ne mogu mislim ni o čemu drugom dok on drži moju ruku!!! Trudim se slušat, ali jednostavno ne razumijem riječi koje izlaze iz njegovih usta dok je 95% mojih misli koncentrirano u prstima moje desne ruke! Nakon nekog vremena počnemo se mi i kretat, radimo polagane korake, ali moja je ruka cijeeelo to vrijeme kod njega... Zamislite taj prizor! Šećem ja paralelno sa visokim i velikim 40godišnjim afrikancem i cijelo se vrijeme držimo za ruke, kao dva kompića iz vrtića! :) Koji to znaju bit smiješni prizori – vidjet ćete dva ogromna frajera koji nasmijani šeću ulicom i nježno se drže za ruke – to ovdje rade prijatelji :)

Ali da me ne shvatite krivo nisu u Africi samo ljudi zanimljivi. Ima tu i životinja! Bez brige, samo sam ih gledao, nisam još ni jednu pojeo! ;) Iako često dođem blizu tome! Tako sam jučer, u mjestu gdje spavam, propitkivao o tome dal mogu jest nešto za večeru, šta ce bit na izboru i tako dalje, i onda kažem da sam ja vegetarijanac. Ne jedem meso, ne jedem ribu. Na što me kuharica pita – “a piletinu?” A to čak nije bio ni prvi put! Svaki put tako, svaki put moraju pitat i za piletinu!! :) Pa sam se naučio da sada prvo saznam koje se životinje jedu u nekom mjestu, a onda kažem, npr., ne jedem meso, ribu, ni piletinu! Mislim da bi to trebalo radit...

Ali životinje koje sam VIDIO bile su fenomenalne!! Vidio sam slonove, bijele nosoroge, nilske konje, žirafe... al kad me ta lavica pogledala! Oči u oči, dva metra od mene... u početku sam bio preokupiran slikanjem tako da sam je vidio samo kroz display svog dragog Sonyja, ali kad sam najednom spustio fotoaparat i pogledao je u oči... To je bio susret koji se pamti! Zapravo, barem ću ga ja zapamtit, za nju ne znam. Sve one druge životinje sam vidio, ali lavove sam SUSREO!!

Svejedno, moj je najdraži bliski susret treće vrste bio onaj kada sam išao u lov na gnua. Fotografski lov, naravno. :) Taj sam dan bio sam, potpuno sam, u divljini nacionalnog parka u Hlaneu , Swaziland . Moja je prvotna namjera bila da se samo malo odmorim i prošećem kroz prirodu, ali kad se taj gnu pojavio... On je mene primjetio prvi. Onda je uslijedilo upozorenje, nagli skok, zvuk udarca papcima u zemlju – mogao bih se zaklet da sam osjetio drhtanje tla!! I onda nagli ispuh na nos. I po prvi put osjetio sam nešto kao strah od divljih zvijeri. Znam ja da je to biljojed, za razliku od one lavice, ali kako je samo bio velik! U početku sam skoro pobjegao prema cesti, ali onda sam se zaustavio kod srušenog drveta i izvadio fotić. Kako mi je srce lupalo kad smo se gledali oči u oči, osjetio sam ritam srca u žilama na glavi! Koji praiskonski osjećaj, teško ga je usporedit sa nečime... Istina da je u pocetku bio udaljen možda i 150 metara od mene, ali tu smo bili samo on i ja i on je toga bio potpuno svjestan. Onda sam ga nastavio lovit i to je potrajalo nekih sat vremena dok konačno nije pobjegao. Tako blizu...

Kukci su druga priča, neću sada o njima. Ali naučio sam nešto o slavnoj muhi ce-ce. Znao sam da čovjek pada u duboki san nakon njenog uboda, to svi znamo, ali doktorica Marianne u putničkoj klinici Jakaranda u Pretoriji mi je otkrila da prođe i par mjeseci od trenutka uboda do spavanja! Pa sam se uhvatio računanja i shvatio da ću zaspat taman za vrijeme – ispitnih rokova! :)

Uglavnom, ona je bila prilično uvjerljiva pa sam uzeo neka cjepiva i tablete protiv malarije, Mefliam. Zanimljivo je da su one efikasne samo oko 95%. Pa sam se ja ponovno uhvatio računanja. Možda ne volite svi matematiku, ali pratite me u ovome, meni je bilo zanimljivo. Ako su 95% efikasne, znaci da su 5% neefikasne. 5% je ista stvar kao i 1 u 20. Što zna