Južna Amerika

Dakle, vratio sam se iz zloglasnog Rio de Janeira živ i zdrav, a nisu me čak olakšali ni za novčanik! šalu na stranu, Rio je zbilja opasan, posebno navečer oko kolodvora. Kad se čovjek odvoji od glavnih turističkih destinacija, slika postaje potpuno drugačija. Ovdje je u usporedbi sa Europom ipak bijeda i to se dobro vidi u zabiti, a isto tako i na glavnim trgovima. U samom centru Sao Paula, na praci da Sao, prizor je gotovo nevjerojatan. Dok na sve strane strše ogromni poslovni neboderi, ljudi hodaju u odijelima i kravatama a u isto vrijeme trg je prepun ljudi koji doslovno žive na tom kamenu. Neki leže uz rub ceste, neki nasred puta, neki su okruženi vlastitim porigotinama, neki još gore... no, dobro. Ovo je očito ostavilo jaki dojam na mene, ali nemojte krivo shvatit. Nije sve tako crno.

Ono što sam odmah zavolio u Brazilu je promet :) Vidio sam puno stvari još u Srbiji, ali to upoce nije dostojno usporedbe sa stanjem na cestama ovdje!! I govorim najozbiljnije! Tako je, sve je dozvoljeno! Na većini mjesta trake na cesti nisu niti obilježene pa je očito da pojam “faixaâ€, portugalska riječ za traku, nema veliku vrijednost. A na onim mjestima gdje su ogromne ceste podijeljene linijama u sredini stvari nisu puno drugačije. I sada zamislite takvo stanje na cestama od pet, šest traka pa vam je otprilike jasno što se ovdje događa. U vrijeme rush houra broj se traka naglo pomnoži sa dva jer se svi auti malo pritisnu jedni uz druge :)

A u Riju auti uopće nisu najveći problem. Vozači autobusa su tako zloglasni da ih čak i ovdašnji vozači znaju kao “los misilesâ€ – rakete!! Skreću iz trake u polutraku, pa onda u sljedeću traku - bez upozorenja i to pod punim gasom! I tako se svaka vožnja automobilom u Riju pretvara u nezaboravnu pustolovinu.

Ok, još samo malo o prometu. Semafori postoje, da, ali čini se da ih Carioque baš i ne primjećuju. Pravilo je sljedeće: kad je crveno, stani ako baš hoćeš, ali nije nužno. Ponekad auti i stanu, čekaju koju sekundu, uzmu malo daha, a onda mrtvi hladni nastave dalje kroz crveno. Već vidim da cu se teško ponovno naviknut na hrvatske ceste :) A po noći je stanje malo drugačije. Ne staje se nikada! Kada je crveno, projuri se što je brže moguće, a kada je zeleno obavezno je malo usporit i naluknut se lijevo i desno da ne naleti koji luđak iz okomite ceste u kojoj je crveno! :) S time da noću ne možete dobit kaznu. Stati na semaforu u Riju može bit opasno po vašu imovinu i policija je toga svjesna tako da je noćna vožnja kroz semafore de facto ozakonjena.

Jedna od zanimljivosti u poslovnom svijetu je ovdašnja mafija. Dok sam bio u Sau zadnji dan slušali smo radio i baš se tada mafija odlučila malo zaprijetiti vladi. Dok im vlada ne ispuni zahtjeve zapalit će par autobusa. I tako su u samo par sati uspjeli zapaliti njih više od DVADESET, dovoljno da cijeli promet autobusa stane što je s druge strane izazvalo prometni kolaps jer ovdje ipak zivi i radi 18 milijuna ljudi, četverostruka populacija Lijepe Naše! A onda u svom tom kaosu vidio sam genijalni primjer poduzetništva. Brdo kombija dolazi do krcatih stanica i nudi prijevoz po cijeni malo višoj od cijene autobusa. Kombiji bez ikakve dozvole, naravno, i očajni putnici koji su ostali bez alternative pristaju!

I vožnja metro-om je poseban doživljaj, ali za sada dosta o prometu.

Svaki grad ima svoje prednosti i mane, što je posebno očito na primjeru Rio de Janeira. Ali te su prednosti ovdje tako izražene da mane brzo postaju nevidljive. Uvjerio sam se svojim očima, ušima i drugim osjetilima da je njegova titula najljepseg grada na svijetu i te kako dobro zaslužena. Postoje i ljepše plaže na svijetu. Ima i ljepših građevina. Ja sam osobno vidio možda i ljepše planine od ovih ovdje. Ali niti jedno mjesto na svijetu nema sve zajedno!! Jedan uspon na neko od mnogomnogomnogobrojnih brda dovoljan je da ostavi čovjeka bez daha! Već ste vidjeli sliku noćnog Rija sa Pão de Açucara, sada vam šaljem pogled sa najljepšeg vidikovca u cijelom gradu!!! I što je najbolje, vidikovca koji je rezerviran samo za malobrojne posjetitelje sa malo boljom kondicijom i spretnošću, jer uspon iziskuje penjanje po stijenama ukupnog trajanja cca 2 sata. Ali KAKO je to bilo vrijedno truda... nešto nevjerovatno!! Inače, planina se zove Pedra da Gávea, a ono što vidite na slici, ona ptica, zove se Gavión. Da, lešinar koji je samo čekao i molio se da padnemo preko stijene!! :)

Mala pauza od opisa brojnih maravilhosa i kratki opis onog naselja koje također vidite na slici, lijevo od "planine-zileta" u kotlini. To je Rocinha, najveća favela na svijetu. Svi koji me imalo vole dugo su me odgovarali od posjeta tom naselju, ali Marcos me ipak odveo. Slike vam nažalost ne mogu pokazat jer sam sve stvari, pa i digitalac, morao ostavit prije nego smo ušli tamo, ali zato nosim sa sobom mnoge snažne dojmove. Kad jednom zakoračite kroz usku uličicu koja služi kao tržnica ušli ste u potpuno novi svijet. Nismo hodali ni deset sekundi, a već su nas ljudi počeli čudno gledati. Onda smo čuli kako jedan pita "Ko su ovi? što rade ovdje!" Iako ulice odjekuju glasnom muzikom i jakim ritmom, to nije bila nimalo prijateljska atmosfera. Napravili smo kratak krug od možda dvadeset minuta, ali toliko sam toga vidio da sada ne stignem opisat! Evo samo vrhunci: u doljnjem dijelu favele stoji čitava flota motorista kojima se morate javiti kada kupujete drogu. Onda vas oni posjednu na motor i odvezu u zabranjene gornje dijelove gdje žive narko bossovi traficantei. Ako se ne javite nekom od njih onda postajete sumnjivi jer nemate sto drugo raditi u Rocinhi! A na samom izlazu, mozda 30 metara od vanjskog svijeta, tik uz mene je prošao razbildani covjek bez majice ali sa automatskom puškom u ruci. Najnormalnija stvar! Nevjerojatno! A vani ljudi hodaju ko da se niš ne događa. I sada probajte pojmiti tako veliku favelu sa 400 000 stanovnika! Ne, nisam lupio koju nulu previše. Nešto prestrašno...

Noćni pogled na osvjetljenu Ipanemu sa obližnjeg brda je bio prizor tako dobrodošao nakon Rocinhe...

E, a jučer smo bili na jednom od najljepših otoka u Brazilu! Neki kažu i na svijetu, a to su ljudi koji su bome vidjeli svijeta. Neću se ni trudit opisati tu ljepotu, plave lagune, ogromne planine, skrivene pjesčane plaze pa vam zato saljem koju sliku. Raj na zemlji!!

I kao lijepi završetak dana vozio sam se dva sata trajektom natrag prema kopnu. Vidio zalazak sunca, nešto posebno kada gledate sa broda, i konačno... JUŽNO NEBO!!! Prvi put u životu vidio sam južno nebo! Koji osjećaj gledati u zvijezde sa broda koji se ljulja na valovima i ne prepoznati niti jednu... kao da su se sve zvijezde promiješale. To je definitivno bio prizor koji cu pamtiti.

Sutra idem za Caldas Novas, onda Brazilija, pa zatim Campo Grande, Pantanal, Bonito... same močvare, rijeke, špilje, divlje životinje... Zbilja se veselim tomu. A onda u Boliviju za koju vec sada znam da će biti jedna potpuno drugačija priča, jedan sasvim novi svijet. Upoznao sam stvarne ljude koji su zivjeli u Vallegrandeu 1967 i družili se sa stvarnim guerillcima (vi kojima to nista ne znaci, zaboravite ovaj komentar :)). Jos uvijek mi je teško vjerovat da je to sve stvarnost...

Potosí, najviši grad na svijetu. Već sam dva dana iznad 4 tisućinke, a danas sam se popeo na visinu koja manje-vise odgovara visini Mont Blanca u Europi! E da, definitivno sam izašao iz nizina i popeo se među oblake.

Vec je 7.09. što znači da je prije par dana završila prva polovica mojeg malog putovanja. Ali iako znate da sam ja vječni optimist sada mi se ipak čini da je časa na pola prazna a ne puna :) No, jos je puno toga ispred mene pa mi ne pada na pamet žaliti se.