NORVEŠKA (Švedska, Danska, Njemačka,

Vrlo brzo mi je prošao put samim time što sam spavala. Stigla sam u Oslo. Ondje je bio pao mrak pa sam jedva i vidjela aerodrom Gardermoen, no mogla sam zaključiti da se svakako radi o ogromnome. Avion se ''sparkirao'' i ubrzo sam koračala prema carini. Sasvim nepotrebno sam se bojala. Norvežani ispred mene su ''glatko'' prošli i njima se žena na carini smiješila, a kada sam ja došla na red i dala joj putovnicu, malo me je ozbiljnije pogledala. Upitala me zašto sam ovdje (jesam li turistički, na radu?), koliko ću dugo biti u zemlji, kada se vraćam... Usput me tražila kartu, a kada je uvidjela da se radi o jednosmjernoj karti, upitala me zašto, a ja sam joj rekla da se vraćam s rodbinom. Udarila mi je žig i vratila putovnicu. ''U Norveškoj sam!'', pomislila sam. Slijedila sam druge, kako mi je teta Željka bila savjetovala, koji su išli prema dijelu za pruzimanje prtljaga. Pao mi je mrak na oči kada sam ugledala nekoliko traka s prtljagama. Otkud da ja znam na kojoj je moja! Na svu sreću, ugledala sam nekog čovjeka iz aviona čije sam lice bila upamtila kako čeka na jednoj traci. Pomislih, to je ta traka. Desetak sam minuta čekala da moja prtljaga dođe na toj traci. Već me počelo živcirati to čekanje, a pomislila sam i da je nestala! I onda je ugledah! Kao neko spasenje! Ugrabila sam je i otkoračala prema izlazu. Kada tamo, konačno, tri poznata nasmješena lica: Željka, tetak Jasenko i Brano. Tada sam znala da je sve u redu.

  Uz lijepu dobrodošlicu krenuli smo autom prema Hønefossu, gradiću gdje žive. Udaljen je stotinjak kilometara iliti sat vremena vožnje autom od Osla prema sjeveru. Putem sam nazvala u Zagreb da svojima kažem kako je sve u redu. Bilo je gotovo pola 2 u noći kada smo stigli doma. Prvi dojmovi su bili odlični iako je bio mrak. Izašavši iz auta, preda mnom je bila drvena kućica, a okolo šuma. Baš onako kako sam i zamišljala. Inače, drvo je jedan od osnovnih građevinskih materijala.

  Ujutro sam se probudila dobro naspavana. Željka i bratić Bojan, kojeg još do tada nisam vidjela, su bili otišli na posao, kao što i običavaju svakog jutra. Ubrzo sam doručkovala.

  Tog dana smo ona i ja pošle u šetnju krajem. Zaboga, kako se ovdje diše. Ceste i auti sporedne su stvari. Susjedstvo je prekrasno. Šuma je posvuda, puno je drvenih kućica, zelenila. Kraj me oduševio!

  Hønefoss je maleni grad sa statusom grada od 1852.g. kada se odvojio od Norderhoya. Smješten je u pokrajini Buskerud na jugu Norveške u gradskom okrugu Ringerike. Na uzvisini je od 96 m što je poprilično nisko za ona područja, no svejedno je onaj kraj brdovit. Ima gotovo 14000 stanovnika, a nalazi se sjeverno od jezera Tyrifjorden gdje rijeka Begna oblikuje slapove Hønefossen pa je po njima grad i dobio ime.

  Ovaj je gradić industrijski, u njemu je nekoliko tvornica, a najpoznatija je svakako ona papirna otvorena 1873., a i jedna je od najvećih tvornica papira u Europi.

  Važno je napomenuti kako je Norveška izuzetno dobro prometno povezana pa je tako Hønefoss povezan s željeznicom Bergensbanen s Bergenom na zapadu, Drammenom i Oslom na jugu.

  Centar Hønefossa je skroman, ali poseban. Taj mali grad ima sve, a sve je tako moderno, uređeno- pošta, škola, vrtić, zgrade, administracija... Posebni su slapovi Hønefossen koji su bili ogromni jer je vodostaj rijeke bio neopisivo porastao i bio je najveći u posljednjih 25 godina. Na mostu sam imala priliku osjetiti prskanje slapova što bi svakako dobro došlo ljudima s juga koji su se u to vrijeme pekli. Padala je neopisivo dosadna kišica, ona sitna, što je temperaturu činilo nižom. U Norveškoj je temperatura varirala od 15 celzijevaca do 25. A kada bi bila 25, ljudi su se ponašali kao kod nas pri 40. Meni je pri 15 bilo čisto ugodno u trenirci dugih rukava, dok je moja teta paradirala u ljetnom izdanju. Ipak sam ja s juga.

  U centru Hønefossa puno je statua medvjedića i jelena. Ljudi su veseli i svatko ide za svojim poslom. Bila sam u jednom trgovačkom centru u kojem sam posjetila njihov supermarket. Poprilično su orijentirani na vlastito tržište i što je zanimljivo, ne samo na svoje, već na tržišta svojih skandinavskih susjeda Švedske, Danske i Finske. Oni se gore zbilja vole i poštuju. Dakako da ima proizvoda i s drugih tržišta, ali pretežito je radi o domaćim proizvodima. Čak sam vidjela našu Janu i Domaćice. To me naprosto oduševilo. Ima nas!

  Šetajući krajem Hønefossa uvidjela sam da se na rubnim djelovima živi u drvenim kućicama, u dijelu gdje moja teta živi radi se o tzv. radničkim kućama koje su prvotno bile izgrađene za vojsku 2.svjetskog rata, no kada se vojska povukla, kuće su naselili obični ljudi.

  Trećeg sam dana konačno vidjela Bojanu, svoju sestričnu. Posjetila sam je u frizerskom salonu u središtu grada gdje radi kao frizerka. Upoznala sam joj šeficu koja se postavila vrlo ljubazno. Inače Norvežani, općenito Skandinavci, odlično pričaju engleski.

  Narednih sam dana jednostavno uživala u ''norveškom'' životu. Odlazila sam do grada, gledala filmove, slušala glazbu, počela se hraniti voćem (!), pomalo kuhala. Jednog sam dana odlučila ''iskusiti'' brdski biciklizam. Brano i ja biciklima smo otišli do njegove škole koja se nalazi usred šume (!). Nešto genijalno. Ondje djeca barem nisu ugrožena od silnog prometa kojeg ondje gotovo i nema. Vozeći se brdima po šumi stigli smo do škole. Poprilično je skromna i nije velika, ali samim time što je u šumi, oduševila me. Okolo škole su brda i igralište. Toliko sam se svježeg zraka nadisala da mi je došlo žao vlastitih pluća koja trunu u Zagrebu u smogu.

  Došlo je vrijeme i za shopping. Teta i ja smo otišle busom u Sandviku, predgrađe Osla. Vožnja je trajala 45 min, no nije mi bilo dosadno budući da mi je pogled padao na predivni krajolik Norveške. Zanimljivo je da se kroz 5 kilometara mogu vidjeti ravnice, planine i more. Sve je to tako čarobno jer priroda ostavlja bez daha! Vozile smo se autocestom kroz tunele i po zavojima.

  U Sandvici smo se našle s Bojanom u jednom trgovačkom centru. Poprilično je ogroman i iziskuje vremena za podrobni obilazak svih trgovina. Organiziran je kao većina trgovačkih centara: u nižim djelovima su supermarketi, kafići, barovi i restorani dok su na katovima trgovine s odjećom i kojekakve druge trgovine koje sačinjavaju trgovačke centre. Šetajući po trgovinama s robom, nisam primjetila puno marki koje su zastupljene u Hrvatskoj. Osim tog H&M-a, vidjela sam Diesel, Bennetton, Vagabond... Puno je skandinavskih marki meni nepoznatih što ponovo potvrđuje jačinu domaćeg tržišta i dobrosusjedskih odnosa. 

  U jednoj pizzeriji velika pizza košta nekih 250 kruna, a kada se to usporedi s našim kunama, košta otprilike isto toliko. Zinula sam na što su mi se teta i Bojana nasmijale s obzirom da je njima ta cijena sasvim normalna. Brzo bi ja ovdje ostala gladna!

  Nedjelja je dan za odmaranje pa smo taj dan iskoristile za odlazak u Tusenfryd, zabavni park. Zapravo je to kao Gardaland. Nalazi se nešto dalje od Osla, na jednom brdu. Ulaznica je nekih 200-njak kruna. Budući da je u jedan dan teško obići sve atrakcije, mi smo išli polako. Prvo smo bili na Supersplashu, a radi se o atrakciji gdje vas spuste u kolima s nagibom od 50º pri 75km/h. Preludo je. Važno je napomenuti da se na sve atrakcije puno čeka u redovima, a sama ''akcija'' kratko traje. 

  Puno je ljudi bilo toga lijepog sunčanog dana, ponajviše obitelji s djecom. Nevjerojatno je kolika je raznolikost ljudi. Ima jako puno doseljenika s Bliskog Istoka (Iran, Pakistan), Kine pa i crnaca. Tako je gore normalno vidjeti ''miješane'' obitelji npr. Iranac je oženio Norvežanku, a dječica su im preslatka. Kako moja teta kaže, ''miješane'' veze često se događaju kada Norvežani odu na odmor u neku od dalekih ili egzotičnih zemalja, ''zaljube se'' pa onda te osobe dovedu ovamo. Budući da je puno djece u parku i da postoji mogućnost da se izgube, djeca na ulazu dobivaju bedževe s brojevima mobitela roditelja koje im nataknu na leđa pa ako se dijete izgubi, nadređeni se oglase preko razglasa koji su po cijelom parku da roditelji mogu otići po svog mališana. Bilo je nekoliko slučajeva.

    Krenusmo mi natrag u Hønefoss. Putem sam opet promatrala predivni krajolik. Posebno su lijepi otočići u zaljevima na kojima su kuće i vile, a neke dosežu cijenu od čak 10 milijuna kruna. I naravno, prodane su!

    Zanimljivo je da u Norveškoj dosta mladih iseljava iz obiteljske kuće već s 18 godina, dakle kada postanu punoljetni, a raditi već mogu početi s 13 godina, dakako, uz pristanak roditelja. Mnogima se iseljavanje u tako ranoj dobi čini čudnim, no što se vlastitog uzdržavanja tiče, ovdje nema problema; ovdje mogu raditi svi, i oni sa završenim fakultetom i oni bez njega tj. radi svatko tko hoće jer je svakome pružena prilika. Naravno da svi poslovi nisu savršeni, ali je općenito drukčiji pogled na tu ''hijerarhiju'' poslova, svaki se vrednuje i plaća. Najniža plaća je oko 12000 kruna mjesečno, što je u našoj zemlji san...

  Mladi, kada idu na fakultete, podižu kredit za studiranje, koji kasnije otplaćuju. Ondje se ne ovisi previše o roditeljima. O malena se uči samostalnosti i radu, da se roditeljima ne bi visilo za vratom.

  Inače, da bi osoba stekla norveško državljanstvo, potrebno je u toj zemlji boraviti najmanje 7 godina; a tada se u najboljem slučaju dobije nakon toliko godina.

  Konačno, jednog lijepog dana, posjetili smo norvešku prijestolnicu! Ponovo istom cestom do Osla, a zaustavili smo se na jednom stajalištu uz autocestu gdje se može odmoriti i prizalogajiti, a da vam pritom pogled pada na Tyrifjorden. Zaista predivan pogled! Uz obalu su vikendice građene u norveškom stilu- od drveta.

  Oslo nije veliki grad, ali je najskuplji grad na svijetu. U njemu obitava malo više od pola milijuna stanovnika, a s okolicom ima malo više od milijun stanovnika.

  Unutar granica grada postoji 40 otočića, a najveći je Malmøya. Grad je osnovan 1048. Dugo je nosio ime Christiania da bi 1924. promjenili ime grada u Oslo.

  Auto smo ostavili u jednoj bogatoj četvrti, punoj ambasada gdje sam vidjela mađarsku i hrvatsku ambasadu.

  Šetajući gradom shvatila sam da se ovdje dobro živi. Sve je tip-top, zgrade su besprijekorne.

Vidjela sam zgradu Nacionalne biblioteke i onu Gradske vijećnice gdje se svake godine dodijeluje Nobelova nagrada za mir. Ispred ulaza je kip Alfreda Nobela. Dakako, od svih ambasada ''najraskošnija'' je ona američka u Ibsenovoj ulici. Ovom velikom norveškom piscu posvećen je muzej u istoimenoj ulici. Šetanje Ibsenovom ulicom je odlično- nadomak su metro, veliki park u kojem je Kraljevska palača. Očito nema kraja pogledu niz Ibsenovu ulicu...

  Park u kojem se nalazi Kraljevska palača je ogroman. Predivno je uređen, a svježe pokošena trava odaje da se do izgleda i uređenja drži i mora držati. Sve je bilo prepuno turista. Puno je kipova, posebice onih posvećenih ženama-kraljicama, budući da žena u norveškom društvu ima ''moderniji'' položaj negoli južnije. Kao i u Ateni i Londonu, palaču čuvaju vojnici koji, kada idu služiti vojni rok, ovdje obavljaju službu. Svakih sat vremena izmjenjuju stražu. Zanimljivo je da su strašno mirni i da bulje u jednu točku, a približiti im se ne smije na manje od jedan metar što je meni vojnik uspio izgovoriti kada sam mu prišla na manje od jednog metra. Prvo mi se obratio na norveškom, a kada je shvatio da ne razumijem zato što sam strankinja, ponovio je na engleskom. Svejedno sam se slikala pored njega. Zanimljiva je bila mala ''ceremonija'' pri mjenjanju straže. Od palače se pruža široka avenija po kojoj je zabranjen promet. Ljudi nesputano šetaju i razgledavaju. U toj aveniji nalazi se Narodno kazalište, suvenir shopovi, trgovine, hoteli, između ostalog i hotel najbogatijeg norveškog čovjeka koji ima cijeli lanac po Skandinaviji.

  Slikala sam se s trolom, obilježjem norveških mitologija, u jednom od suvenir shopova. Da se gradom ne vučete autom, možete iznajmiti bicikl što se može učiniti na više mjesta u gradu, budući da su bicikli za iznajmljivanje postavljeni na više lokacija.

  Nije još puno dana preostalo do moga odlaska iz Norveške. Jednog sam dana otišla s tetom u jedno mjesto 20 minuta udaljenom od kuće kupiti neke porculanske predmete. Doduše, to je mjesto jedno od najpoznatijih tvornica predmeta od stakla, porculana... Bilo je puno turista, posebice umirovljenika iz Njemačke. Teta je išla kupiti pokoji poklon. Zanimljivo mjesto gdje je sve skupo pa se neki komplet kupuju ''duže'' vrijeme, dakle, kada se sakupe novci. Usput sam prošla pored jednog poligona na kojem se, dakako, polaže vozački. No, zanimljivo je da vozačku u Norveškoj ne možete dobiti ne položite li poligon u ''posebnim'' uvjetima tj. neizostavni dio vozačkog ispita, a i samih vježbi su vožnja i kočenje na ledu.

  Vrlo je brzo došao dan odlaska. Tada sam još jednom posjetila Oslo, ovaj puta samo bolnicu. Ne, nije mi bilo ništa; Jasenko je išao na neke pretrage. Zanimljivo da vam je po njega u Hønefoss došao taksi iz Osla da ga odvede u bolnicu. Sve je to dio lječničkog tretmana. Došli smo do Riks Hospital. Kada sam je vidjela, pomislila sam da se radi o privatnoj bolnici. Međutim, imala sam krivo- to je državna bolnica. Tako je uređena da mi je jedino palo na pamet da može biti privatna jer je takvo mišljenje prevladano; ako je uređena, mora da je privatna. Uz bolnicu se nalazi ''hotel'' u kojem borave ljudi koji dolaze na pretrage iz daljnjih krajeva. Inače, kada se bolnici podmiri određeni trošak, boravak u hotelu je besplatan. Impresivno! Još me više zabljesnula unutrašnjost bolnice; zaista, kao da ste u shopping centru, uređenje ne odaje da se radi o bolnici; u prizemlju su čekaonica, ljekarna, frizer, trafike, pojedini odjeli, statue, ''ulične svjetiljke''. Bolnica ima 3 kata, ''terasice'' i staklene ''mostiće-prolaze''. Njima prolaze bolesnici što je jedina tužna slika svake bolnice. Nema kojeg odjela nema u ovoj bolnici! Sve je tako profinjeno, uređeno, čisto...

  Pomislih... pa moram uslikati ponešto. Kako mi je otprije poznato pravilo da se u bolnicama ne smije slikati, zamolila sam tetu da upita portira smijem li slikati po bolnici. Na to se malo zamislio, a odgovorio je da smijem, ali ne bolesnike. Naravno da nisam puno fotografirala, nisam ondje htjela glumiti neku dosadnu, bolnicom zadivljenu turistkinju pa sam se ograničila na nekoliko fotografija.

  Završivši s pregledom, krenuli smo prema Austriji. Dakako, autom. Bit će to ludo putovanje, pomislih. Nagledat ću se krajolika puno zemalja. Prva je, išavši prema jugu, bila Švedska. Zaista, nisam ni imala pojma da smo bili zašli u Švedsku jer granica nema, bez obzira što Norveška nije u EU; susjedi si jednostavno vjeruju i, uostalom, Norveška je toliko razvijena, čak i razvijenija od gotovo svih zemalja EU, da se po tom pitanju može ''smatrati'' dijelom EU.

  Švedska se nešto posebno krajolikom ne razlikuje od Norveške, premda je meni norveški nekako ljepši. Odmah po ulasku u Švedsku stali smo nakratko na pauzu za ručak na parkiralište jednog trgovačkog centra gdje smo poslije kupili neke namirnice. Teta na blagajni nije mogla platiti norveškom karticom pa je morala gotovinom. Putujući po švedskoj autocesti, upali smo u neku gužvu pa smo zbog toga izgubili barem sat vremena. Vukli smo se autocestom po nekom vijaduktu s kojeg pogled pada na predivno zeleno polje. Ubrzo smo izašli iz te gužve i nastavili juriti. Brzo smo došli do Göteborga gdje smo stali da natočimo gorivo. S benzinske sam vidjela Ikeu, jedan od švedskih ''izvoza''. Inače, jug Švedske je poprilično nizak pa se tako može vvdjeti puno vjetrenjača, onih suvremenih. Švedski krajolik je lijep, uređen, polja obrađena.

  Brzo smo prešli jug Švedske i uskoro bili na granici s Danskom. Granica ovih dviju zemalja je most- tunel Øresund koji ide pod more. Spaja Malmö i Kopenhagen, a dug je gotovo 8 kilometara, a tunel Drogden je dug 4050 metara. Na kraju mosta je umjetni otok Peberholm koji je otvoren 2000.g. i najduži je cestovno- željeznički most u Europi te najduži granični most na svijetu. Vožnja mostom za jedan auto košta 36 EUR.

  Nakratko smo zastali već u zalazak sunca pa je pogled bio veličanstven. Osjetiti da je ispred vas to predivno more, predivan je osjećaj. Fotografirala sam, a poslije je Jasenko mene slikao točno na granici Švedske i Danske, točnije, ispred tabli s natpisima zemelja uokvirenih sa zvjezdicama kao znak EU. S mosta se pruža pogled na Kopenhagen.

  A onda vožnja tunelom... Inače obožavam tunele, a ovaj me se posebno dojmio. U Danskoj se nismo zaustavljali, brzo smo je prešli jer smo se žurili na trajekt u Rødbyhavnu koji ide za Puttgarden u Njemačkoj. Red za trajekt bio je dug pa se dosta čekalo; prvo da se vozila iskrcaju, a zatim se mi svi ukrcamo.

  Na trajektu smo jeli, premda je bila prošla ponoć. Vožnja je trajala nekih 45 minuta, a za to vrijeme sam bila u duty free shopu i na palubi gdje mi je vjetar otpuhao glavu. Unutrašnjost je pristojno uređena i nije bilo puno putnika.

  Nakon što smo se iskrcali, nastavili smo Njemačkom u smjeru Lübecka. Na prvoj benzinskoj s većim parkiralištem smo stali da bismo odspavali na nekoliko sati.

  Ujutro smo nešto prizalogajili i nastavili put njemačkom autocestom prema Hamburgu. Zanimljivo je da po njemačkim autocestama nema ograničenja brzine i postoje 4 trake pa se vozi jako brzo... Tako je Jasenko vozio i do 165km/h. Nikad se do tada u životu nisam tako brzo vozila pa mi nije bilo svejedno.

  Vožnja Njemačkom trajala je gotovo cijeli dan. Ruta je bila Hannover- Kassel- Würtzburg- Fürth- Nürnberg- Regensburg sve do Linza koji je bio naše odredište. Nakon ulaska u Austriju obavezno smo kupili vinjetu na prvoj benzinskoj da ne bi bilo problema jer ako vas uhvate bez vinjete, kazne su ogromne.U Linzu žive mamin prvi bratić, tj. tetin brat Zoran i njegova obitelj: žena Ljilja te sinovi Igor i Dejan.

  U Linzu nam je bila namjera ostati 3 dana, a nakon toga doma u Hrvatsku. Dani u Linzu nili su turistički, provela sam ih u šetnji gradom koji je tipični srednjoeuropski, po mnogočemu sličan Zagrebu, barem u ''fizičkom'' smislu. Puno je trgovina, restorana, kafića... Ovdje prevladavaju marke kao u Zagrebu. Bila sam i u jednom shopping centru koji je kao svaki u Zagrebu, pun trgovina, kafića, u prizemlju trgovine prehrambenih lanaca... Jednog smo dana bili na ručku u jednom restoranu na brdu izvan Linza s kojeg se pruža pogled na cijeli Linz i Dunav. Odande smo nakon ručka šetali onim dijelom na koji dolazi puno turista. Dio je miran i da se nadisati svježeg zraka. Gore je i jedna crkva u koju sam ušla, a tim smo se povodom tetak Zoran i ja počeli pričati o crkvi u Austriji pa mi je tako rekao da svi oni koji su ''članovi'' crkve u Austiji, moraju to ''članstvo'' i plaćati, dakle radi se o crkvenom porezu. To me iznenadilo s obzirom da to Hrvatskoj nije tako.

  Svi ovi dani bili su sunčani tako da je posjet Linzu bio izvrstan. Toga smo se jutra spakirali  i krenuli put Slovenije, točnije u Maribor gdje nas je tebao preuzeti tetin drugi brat, Dražen, koji bi nas potom odveo u Zagreb. Do Maribora nas je doveo Zoran jer je Jasenko bio otišao dan prije u Bosnu. Do Maribora smo putovali 3 sata autocestom. Austrijske autoceste su na nekim mjestima još bile u izgradnji; uostalom, puno je tunela, budući da zemlja iznimno brdovita.

  Došavši u Maribor, uvidjela sam da se ne razlikuje posebno od naših gradova,tj. isti su. Dogovorili smo se da će ''preuzimanje robe'' biti u jednom trgovačkom centru čija terasa gleda na rijeku Muru. Bilo je lijepo opet vidjeti mamu, a ona se posebno veselila Zoranu, budući da ga godinama do tada nije vidjela. Otišli smo u jedan restoran, a Željka i Zoran su se na blagajni ''svađali'' tko će platiti ručak. Pobijedio je Zoran. Ručali smo, a ja sam i osim toga prošetala po trgovinama od kojih još puno njih nije bilo otvoreno, budući da se centar tek nedavno sagradio. Bilo je ludo sporazumijevati se sa Slovencima, nikakvog problema nije ni bilo. Cijene su otprilike kao i kod nas.

  Nije puno prošlo, a već smo bili na putu za Zagreb. Išli smo preko Ptuja jer su na onoj strani gužve bilo manje. Na slovenskoj granici smo dosta čekali. Zanimljivo je da smo mi, hrvatski državljani, dobili žigove u putovnice, dok Brano i teta nisu. Njihove je putovnice samo okrznuo pogledom. Ah, puno bi se dalo diskutirati o tome.

  I evo mene ponovo u Hrvatskoj! Nakon 3 tjedna! Bila sa nekako tužna, htjela sam natrag! Ovaj put bio je veliko iskustvo; preći Europu od Osla do Zagreba autom... Koliko god trajalo, isplatilo se! Vidjela sam toliko puno i postala bogatija za jedno iskustvo. U ovom slučaju zaista vrijedi ona ''Što južnije, to tužnije''. Ta se gradacija zaista osjeti i vidi putujući ovom rutom i mislim da će uvijek tako biti.

  Drago mi je da sam bila u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta, Norveškoj, i nakratko osjetila život u toj zemlji, zemlji koju opisuje puno superlativa u pozitivnom smislu, zemlji u kojoj je život uređen i gdje se dostojnije živi i radi, gdje je vaš rad cijenjen. To su mnogi iseljenici prepoznali i odabrali ovu zemlju za svoj novi dom. Istina da doseljenici, posebice oni s Balkana, znaju remetiti mir pa se neke mjere moraju poduzimati. Jer, ''otišli su s Balkana, ali ne i Balkan od njih''.

  Norveška nije neko turističko odredište, barem ne iz ovih krajeva. No, trebala bi biti, ne samo zbog prirode koja je predivna, već i da ljudi uvide način života koji je tamo ''zastupljen''.

  Otprije su skandinavske zemlje poznate kao zemlje gdje je život bolji i kvalitetniji. Ako vam se pruži prilika posjetiti barem jednu od ovih zemalja, a možda i ''osjetiti'' život u kojoj, ne biste trebali odbiti.