Budimpešta, kraljica Dunava

          Okupili smo se tog ljetnog jutra, 12. kolovoza 2007. na Autobusnom kolodvoru u 7 sati. Još malo motanja kako to obično biva i ubrzo smo krenuli prema Budimpešti.

  Do granice smo jedino stali u Čakovcu da bismo pokupili još neke putnike. Naravno, na granici ako nismo izgubili sat vremena... Ovakvi turistički aranžmani, ako ništa, koštaju čekanja na granicama- pregled osobnih, putovnica, kojekakve prijave itd. Kako mi je putovnica bila ''nova'' htjela sam žigić pa sam umjesto osobne s kojima nam Mađari dopuštaju prelazak granice, dala putovnicu.

  Od prelaska granice ravnicom Mađarske i uz Balaton, čuveno mađarsko ''more'' do našeg odredišta popratila nas je kiša što je s razlogom u nama izazvalo negodovanje jer što su četiri dana za razgledavanje ovako velikog grada i još ako pada kiša... Nasreću, ispred Budimpešte je prestalo i do kraja naše četverodnevne avanture nije palo ni kapljice, sunce je obasjavalo naše korake.

  Putem smo nas šestero bile najglasnije pa smo, hvala Bogu, ''izazvale'' zanimanje naših suputnika. Ubrzo se pročulo da petero od nas šestero studira mađarski čime se u jednom trenutku htjela okoristiti i ''vodičica'' kako smo je nazvale; reče ona: mi ćemo njoj prevoditi (!). Kada smo je uspjele uvjeriti da je naše znanje toliko skromno da jedino znamo naručiti u restoranu, kupiti koji komad odjeće i ponešto opsovati nekom krelcu, prestala nam je visjeti za vratom. Ali smo se do kraja putovanja često obraćale njoj s kojekakvim pitanjima, zamolbama i prijedlozima, a ona nam je, budući da Budimpeštu poznaje do detalja, davala korisne informacije i preporuke.

  Pri ulasku u Budimpeštu, shvatili smo da se radi o iznimno velikom gradu od gotovo 2 milijuna stanovnika. Svi smo se nabili na prozore i promatrali grad. Potom smo se zaputili do Citadele na kojoj je bilo mnoštvo turista, a najviše u oko zapadnu, a tko drugi nego mali žuti. S Citadele se pruža predivan pogled na cijeli grad, a posebice na mostove. Imali smo koji trenutak predaha da uživamo u pogledu, da se poslikamo (što, dakako, nije izostalo). Nakon tih nekoliko minutica uputili smo se u hotel da se smjestimo i nakratko odmorimo.

  Nakon ovoga, uslijedio je odlazak na panoramsku vožnju. U busu je vodičica izbrbljala puno toga o Budimpešti, što o povijesti, što o običajima. Napomenula je da Mađari slabo govore engleski, ali da novije generacije malo više barataju njime, dok su im jače strane njemački i ruski jezik što ne iznenađuje budući da su Rusi odigrali važnu ulogu prošlog stoljeća u Mađarskoj. Prisjetimo se revolucije 1956....

  Nakon panoramske vožnje, dobili smo slobodno vrijeme za šetnju gradom. Odredište na kojem smo se sastajali narednih dana bio je Elizabetin most. Odande smo se uputile u Vaci ulicu, najpoznatiju i najdužu u Budimpeštu, kao Ilica u Zagrebu. Šetajući ovom dugom ulicom naišle smo na hrpu natpisa, što nama razumljivih, što nerazumljivih. Ipak, svaki razumljivi me posebno obradovao. Razgled niza lijepo uređenih kafića, restorana, trgovina, knjižara završile smo odlaskom u McDonald's. Malo smo predahnule te se ubrzo vratile do Elizabetinog mosta da se vratimo u hotel.

  Večere u hotelu nije bilo, ali smo imale mogućnost večerati u čardi, što je iziskivalo nadoplatu, a budući da mi, uboge studentice, nismo najbolje stajale s novcima, odbile smo večeru u čardi i odlučile večerati na preporuku vodičice u jednom pubu koji je, prema njoj, vrlo jeftin. Radi se o pubu ''For sale'', do kojeg smo, nakon pomno isplaniranog puta stigle pomoću mape grada. Jasno da smo prije ulaska u metro kupile karte jer vožnja bez karte ovdje košta previše i svakako se isplati dati sitniš od 230 forinti koliko smo mi platile. Probušile smo ih, što je, čini se, još važnije od toga nego da kartu imaš sa sobom, a nije probušena. Cijeli ambijent podzemne je pomalo zastrašujući, posebice po noći; podsjeća na one iz američkih filmova. Osim toga, užasan je propuh. Inače, valja napomenuti da je ova podzemna u Budimpešti druga u svijetu izgrađena 1896.

  Metro je ubrzo stigao, a sama vožnja metroom bila je pomalo i doživljaj budući da u našem belom Zagreb gradu nema podzemne. Vozeći se, morale smo se pridržavati jer je onaj ludi vozač poprilično jurio; pa zar on ne zna tko se vozi ovim metroom?!

  Nakon izlaska iz metroa pomalo smo petljale po mapi koja nam je na ovom putu puno značila. Izvijećale smo kojim smjerom ići te se ubrzo našle u famoznom pubu u kojem je vladala vesela atmosfera. U prizemlju je svirala živa glazba koja je odzvanjala cijelima pubom. Večeralo se na katu, a mi smo nakon nekoliko minuta i sporazumijevanja na mađarskom, engleskom te nogama i rukama dobile stol za 8 osoba. Naime, još dvije cure iz busa su nam se prethodno pridružile za večerom.

  Interijer je poprilično neobičan, ako bi najblaže opisala uređenje ovog puba- drveni, masivni stolovi i stolice, stari namještaj, na zidu obješene slike i     bičevi (!) i remenje. U prizemlju su posvuda poljepljeni i pribadačama pribodeni papirići, računi, fotografije, vizitkarte i još koješta s pozdravima na njima na raznima jezicima. Uglavnom, u neobičnijem pubu nisam bila. Konačno nam je prišao konobar prvo stavivši na stol košaru punu kikirikija kojem, dok ga guliš, bacaš ljuske na pod tako da je pod prepun toga (!).

  Jelo je ubrzo bilo na stolu. Radilo se o ogromnim porcijama, kako to biva u Mađarskoj, koja je za mene bila ''neosvojiva''. Nakon što smo se ubile u jelu, zatražile smo račun, a morale smo platiti, a ne ostaviti napojnicu jer tako nalažu neka njihova pravila.

  Taksijem smo se vratile do hotela. Inače, vodičica je rekla da nam vožnju najviše može naplatiti 10 EUR, a mi nismo ni toliko platile. Strgane od cijelog dana, krevet je u tom trenu bio najbolji prijatelj jer nam je trebalo snage za idući dan.

  Sutradan, nakon švedskog stola u hotelu, pošli smo u razgled grada. Ubrzo smo završili na Trgu heroja pored kojeg je vozač jedva sparkirao autobus budući da je turista toga dana bilo kao blata. Vodičica je započela o povijesti što nisam slušala, veća mi je zanimacija bila uhvatiti trg u objektiv svog fotoaparata što sam nakon dosta petljanja i uspjela. Na trgu je bilo previše ljudi da sam jedva napravila koju ubogu fotografiju, a da njoj nije bilo previše ljudi. Tu se nalazi i poznati Muzej lijepe umjetnosti.

  S trga smo se uputili u Gradski park, predivnu oazu grada, najveći park u gradu. Ondje smo vidjeli Vajhunyadov dvorac, Zoološki i Botanički vrt te ljekovite terme. Baš je oaza i nadisala sam se svježeg zraka. Uz nekoliko blesavih fotografija zaputili smo se prema Parlamentu, po meni najljepšu građevinu ovog grada, njegov simbol. Prišli smo mu sa ''stražnje'' strane, ne s one dunavske gdje je bio prostrt zeleni tepison. Naravno da smo se i tu poslikale i zadržale nekratko. Zbilja je predivno, poželjela sam ostati ondje. Busom smo prešli Lančani most, onaj s lavovima. Ponovo doživljaj... Inače, legenda kaže da se arhitekt ovog mosta János Marschalkó od srama odlučio baciti u Dunav uvidjevši da kameni lavovi nemaju jezike. U stvarnosti ih imaju, ali se ne vide.

  Stigli smo do bazilike Sv.Stjepana, najveće u Budimpešti, sagrađene na impresivan način s impresivnim interijerom i još impresivnijom kupolom. Unutar katedrale smo se spustile u kapelu Sv.Leopalda gdje se nalazi ''Sveta Desnica'', desna ruka Sv.Stjepana, osnivača kršćanske Mađarske .

  Ubrzo smo bili na Budimu s kojeg se pruža predivan panoramski pogled na grad. Tu se, između ostalog, nalaze Crkva kralja Matijaša, Ribarska utvrda koja je pod zaštitom UNESCO-a, crkva Marije Magdalene... Nakratko se moglo uživati u panoramskom pogledu na grad i Dunav te smo se poslije uputili u šetnju. To je stari dio grada s puno starih građevina koje daruju poseban dašak starih vremena. Šetajući smo naišli na statuu konjanika čijeg konja studenti primaju za jaja u nadi da će im donijeti sreću na ispitima. Ja nisam pokušala, ali sam si svakako zaželjela sreću na jesenskim ispitima. Vodičica nas je prošetala ovim djelom, a dio slobodnog vremena nas šestero potrošile smo u jednoj slastičarnici. Poželjela sam koji kolač, ali sam doslovce izgubila živce od nezainteresiranosti konobara nakon barem 10 minuta stajanja ispred hladnjaka s kolačima čekajući da me netko posluži. Najironičnija je činjenica da me vidjelo barem 5 konobara, ali me nitko nije poslužilo. Na to je vodičica upozorila, da mađarski konobari neće poslužiti ako se sam prethodno ne izboriš za njihovu pažnju. Ja ispred hladnjaka s kolačima nisam izustila ni riječi pa sam vrlo vjerojatno zato ostala bez kolača.

  Dobili smo slobodno popodne, što smo Marija, Nikolina i ja iskoristile za posjet ''Kineskoj tržnici'' sličnoj našem Dolcu, samo nadkrivenoj. Šetajući prizemljem tržnice za oko su mi zapele ljute crvene paprike koje sam jednostavno morala fotografirati. Marija je tražila novčanik pa smo morale na kat na kojem je sve prepuno raznih suvenir trgovinica s ljubaznim ljudima s kojima se može cjenkati. Marija je kupila novčanik na štandu jednog simpatičnog Mađara koji poprilično dobro priča engleski. Ljubazni dečko nam je rekao da nam može pomoći u vezi bilo čega u Budimpešti. S još jednim poznanikom oprostile smo se i otišle u šetnju Vaci ulicom, mojom omiljenom.. Kupile smo razglednice od uličnih prodavača i poslale ih svim svojim dragim prijateljima, kolegama i kolegicama. Ušle smo i u najpoznatiju budimpeštansku slastičarnicu Gerbeaud koja je preskupa za naše džepove, tako da smo samo prošetale polupraznom, lijepo uređenom slastičarnom.

  Večer je opet bila rezervirana za neki restoran, ovaj put talijanski. Ponovo smo se vozile metroom, s kartom, naravno. Talijanski restoran bio je poprilično prazan, a vodi ga neka Talijanka kojoj engleski nije jača strana, a mi s mađarskim nismo jače. Tako da je tu Martina uskočila s talijanskim i spasila večeru. Ubrzo smo bile u hotelu na spavanju.

  Treći dan bio je rezerviran za izlet u Ostrogon ili na mađarskom Esztergom, povijesni kraljevski gradić na granici sa Slovačkom. Vožnja do tamo traje manje od sat vremena, a izvrsna je prilika da se vidi sjeverni krajolik Mađarske.

  Ostrogon je predivno mjestašce poznato po najvećoj crkvi u Mađarskoj s kupolom na visini od 71,5m. Oduševljene njezinim izgledom, Nikolina, Željka, Mirta i ja smo se odlučile popeti na kupolu što smo platile 200-tinjak forinti. Klautrofobičan prostor, nekoliko stotina uskih stepenica do vrha, vrućina i naizgled beskrajno penjanje ubili su me. Ali, isplatilo se! Predivan pogled na, s jedne strane na Dunav i preko Slovačku te s druge pak strane na ''srednjovjekovni'' kompleks građevina oduševio me. Malo smo kružile oko kupole što je na momente uljevalo strah... Ipak je tlo nekoliko dosta metara ispod nas. I onda, ista priča, ajmo dolje! Dolazilo je do mimoilaženja s ostalim turistima zbog čega sam još više šizila, no konačno sam dotakla dno. Koje olakšanje!

  Vraćajući se iz Ostrogona, svratili smo i u Višegrad, povijesnu utvrdu na uzvisini od kojih stotinu metara koju je dao sagraditi Bela IV. Ulaz u utvrdu se plaća, a Nikolina i ja nismo ušle upravo zbog plaćanja. Dojmovi cura bili su odlični, kao što sam i mislila.

  Uslijedio je povratak u mađarsku prijestolnicu, a ostatak dana imali smo slobodno. Nikolina, Martina, Marija i ja smo pješice prešle Lančani most, najljepši u Budimpeštu. Bilo je predivno koračati mostom. Pritom smo se osvrnule na Nenu Pavičića i njegov nastup u Koledžici, kada je morao oponašati Michaela Jacksona i njegov hod u ''Billie Jean''. Cure su dale sve od sebe, a privukle su i neke poglede prolaznika. Još nekoliko blesavih snimaka i završile smo na budimskoj strani kod Siklóa, budimpeštanske uspinjače kojom se nismo vozile, već smo se samo odmorile u parkiću pored.

    Večera u restoranu ''For sale'' bila je dobra i nakon plaćenog računa ubrzo smo bile na stanici metroa čekajući zadnji koji navečer ide. Međutim, prije same vožnje metroom, dogodilo se nešto zanimljivo. Već iscrpljene od tih sitniša koji moramo imati da bi kupile karte na automatu jer blagajne ne rade tako kasno, uspjele smo skupiti za još ovaj, posljednji put. Cure su se izredale i kupile karte, a ja sam bila zadnja u redu. Nekako nisam htjela kupiti kartu bez obzira što su me stalno upozoravale da nije pametno ići u metro bez nje. Naime, prethodne dvije večeri sam ih kupila, a kontrole nije bilo pa sam pomislila: zašto bi i treću večer? No, ipak me nešto ponukalo da je kupim. Nakon što sam to teška srca učinila, misleći da sam ponovo bacila novac, spustivši se pokretnim stepenicama, naletjele smo na 3 mrge kontrolora! Moja je sreća bila da sam kupila kartu jer da nisam bila, morala bi se vratiti gore do automata da je kupim što bi me, osim novaca, koštalo i vremena jer je poslije nekoliko minuta, nakon što su nam pregledali karte, došao metro, posljednji koji ide navečer (u 23.10), a prvi metro kreće ujutro u 4.30. Inače, u Budimpešti vas ne moraju uhvatiti u samom metrou, već vas mogu tražiti karte u ''čekaonici'' podzemne. Taman da ih izbjegnete pri ulazu, mogu vas dočekati pri izlazu. Nema švercanja! 

  Sljedećeg dana, posljednjeg u Budimpešti, nakon doručka, odjavili smo se iz hotela i krenuli prema Zagrebu.

  Putovali smo prema Balatonu, gdje smo stali na pauzu za ručak. Prethodno smo uplatile ručak u jednom poprilično seoskom, meni već otprije poznatom, restorančiću koji ima slamnati krov. Nalazi se u jednom turističkom mjestašcu tik uz Balaton.

  Nakon obilnog ručka, odlučile smo prošetati do obale jezera da malo predahnemo. 15-ak minuta hoda do obale čisto je ugodno došlo, a putem je upravo prolazio vlak za Budimpeštu. Poželjela sam uskočiti u njega da se vratim. Još smo neko vrijeme uživale, pričale, smijale se i fotografirale, a da samo ne kažem da nam je svaki provedeni trenutak u Budimpešti bio takav. Svaka je fotografija istinski prikaz naše uživancije tijekom ova 4 dana. Nismo sve stigle pregledati, ali nema veze jer ćemo se ionako vratiti u našu predivnu i obožavanu Budimpeštu!

                                                                                         Zagreb, 30.3.2008.

Elvira Anđal