Portugal

Gledajući iz ureda kroz prozor sunce koje neumorno mami, okružena hrpama papira i neprekidnim zvonjavama telefona, nisam mogla ne odbrojavati dane do toliko iščekivanog odlaska u zemlju sunca, vina i šarenila.

Još na proljeće sam počela razmišljati, kako ću iskoristiti marljivo čuvane dane godišnjeg, pa sam odlučila da sa svojim dragim ovo ljeto odletim na periferiju Europe, u Portugal. Uz malo kombinatorike uspjeli smo uloviti povoljne avionske karte. Doduše bilo je i dana višesatnog surfanja uz uspoređivanje Easyjet-ova, Ryanair-ova, Germanwings-ova i ostalih običnim smrtnicima dostupnim aviokompanijama. Smještaj je bio još manji problem jer on-line ponuda je raznolika i relativno jeftina, a uz kreditne kartice i praktična s obzirom da platiš samo 10%, a ostalo rješavaš kad i ako dođeš.

Uglavnom naša prva destinacija , (ako isključimo Lodon Luton u kojem smo presjedali, čak i prenoćili, što pokušavam zaboraviti jer je koštalo kao 4 dana Portugala i bilo je tmurnih 10C , a krenuli smo iz Zagreba u kojem je isijavalo 35C), bio je naravno LISABON. Već sama vožnja sa Portela aerodroma, koji je u biti u sklopu grada, prema hostelu najavila nam je da engleski baš i nije jezik kojeg svi znaju, ali kad nam je taksist naplatio za tih petnaestak minuta vožnje par eura, odmah smo se preporodili i osjetili jeftinoću koja se toliko veže uz priče o Portugalu. Smjestili smo se na brzinu, izvukli japanke, sunčane naočale, pokupili par različitih besplatnih mapa grada i krenuli u opuštenu šetnju, čisto da se lociramo na koordinatnom sustavu Lisabona . Moram reći da je gradski promet odlično organiziran. Nabavili smo karte- 7collinas koje možeš koristiti neograničeno za podzemnu, buseve i tramvaje i mislim da smo već nakon dva dana bili kao domaći sa svim linijama i smjerovima.

Sam centar donjeg grada najbolje je uočljiv kad se čovjek izdigne iznad njega, a stvarno se nudi puno različitih mogućnosti kad je grad izgrađen na samim usponima. Mi smo ponajprije isprobali poznati Elevador Sao Justa ( slika br.1 ), uspinjaču koja svojim plavičasto romantičnim svijetlima upada u oko posebno noću. Kako nam ta visina nije bila dovoljna da bismo se osjećali kao ptice sjeli smo na , posebno američkim turistima atraktivni ,žuti tramvaj br.28 (slika br.2 ) i srećom uhvatili sjedeće mjesto, što je bilo vrlo ugodno nakon podužeg hoda brdovitim uličicama i onda se malo vozikali i naslikavali ,do naše stanice za Castelo Sao Jorge. Navodno je taj dvorac jedna od rijetkih građevina Portugalskog zlatnog doba koja je preživjela veliki potres u 18.stoljeću. Panoramski pogled svih 360 stupnjeva zaista je bio kraljevski ( slika br.3 ), pa smo i mi poželjeli osjećati se tako pri čemu nam je dodatno pomogao fascinantni Häagen-Dasz sladoled ( kojeg kuglica ˝kotira˝ 2.5€ ).. Činjenica što si više, to si suncu bliže ubrzo nas je vratila u silazni smjer pa smo krenuli malo bliže vodi, točnije rijeci Tejo i putevima pomoraca i njihovih otkrića. Nezaobilazni dio grada Belem s prekrasnim samostanom sv.Jeronima, obrambena kula Belem i ogroman Spomenik otkrićima uz pogled na 14 km dugi Vasco de Gama most koji povezuje grad zadržali su nas i naš fotić prikovanim na sve strane svijeta jer je pogled zbilja fantastičan ( slike br.4, 5, 6). Umornih nogu i slika prepunih glava lagano smo krenuli u smjeru našeg hostela.

Drugi dan bio je plan da posjetimo futuristički Oceanario, koji slovi kao najveći u Europi. Proučili smo kartu i krenuli metroom k zadanom cilju. Mene je posebno fascinirala uređenost metroa kroz umjetnost različitih oblika od mozaika tzv.azulejosa ,stripova, skulptura koje se protežu i odvlače pažnju od čekanja ( slike br. 7 a,b,c ), ako se 4 min maksimalno, uopće i može nazvati čekanjem ( usporedba s recimo zagrebačkim ZET uslugama). Naša izlazna stanica Oriente, ujedno i glavni željeznički kolodvor izfascininirali su nas odmah svojom impozantnom građom i veličinom, zajedno sa zgradama u neposrednoj blizini, kao da smo zalutali u neki arhitektonski mikrokozmos. Naše sumnje su se potvrdile kad smo vidjeli velike plakate ˝Lisboa Triennial architecture˝ koji se održavao u jednoj od tih oku zanimljivih primjeraka. (slike br. 8, 9 ). Dalje u nizu nalazi se i Oceanario de Lisboa. Ogromni bazeni prepuni 10 000 čudesnih morskih životinjskih vrsta, od kojih ti dođe pomisao da bolje da se ne umačeš u svemu dubljem od vlastite kade. Posebno me ukočio pogled na plivajuće biće imena Sunfish teškog 3 tone (barem tako izgleda ),čiju fotku nažalost imam, ali kad malo razmislim bolje da vam je ne pokazujem, zbog vašeg mirnog i opuštenog kupanja u oceanu. Kojih par sati prepustili smo se pogledima morskih psina, raža, barakuda i ostalih ljupkih stvorenja, koja su nas pažljivo cijelo vrijeme vrebala. Provjeravajući povremeno debljinu stakla gigantskih akvarija polako smo šetali, da ne bi bilo iznenađenja (utjecaj poznatih nam filmova npr.«Ralje», «Veliko plavetnilo» … u takvim pustolovinama neizbježan je).

Slijedeći dan odlučili smo malo udaljiti se od gradske vrućine i zaputili smo se na izlet u okolicu Lisabona. Nas nekolicina, mali autobus i voditeljica žena s čudnim portugalsko - engleskim prijevodom , koja kad je pričala na portugalskom, rečenicama nije bilo kraja, dok na engleskom je to sve bilo zik zak, no nas to nije previše smetalo. Pamtim da je rekla da je portugalski najljepši jezik na svijetu, s čim se baš i nismo složili. Da se vratim priči ,dakle, tijekom vrućih ljetnih mjeseci portugalski kraljevi običavali su odlaziti na odmor u mali gradić Sintru zbog njegove specijalnougodne mikroklime, a sudeći po kompleksnim dvorcima i utvrdama koje su izgradili , mora da su jako uživali i nadam se da nisu prerijetko dolazili jer bi bila šteta da sav taj raskoš bude utočište duhovima. Malo smo prozujali da vidimo i unutrašnjost spomenutih zdanja. Ogromne prostorije sa zidovima prepunih mozaika, zlatni svodovi, raskošni kreveti i ormarići, figure pomalo orijentalnog stila, uglavnom vrijedi pogledati i vratiti se unatrag nekoliko stoljeća. Put nas dalje odveo prema svježem zraku Atlantika i najzapadnijoj točki kontinentalne Europe Caba da Roca. I dok je žena objašnjavala brojke i paralele, mi smo držeći kape ili više glave pokušavali gledati u daljinu ( ne u strminu) ne bi li možda ipak spazili vrh Bijele kuće koja se nalazi samo kojih 5000 km dalje na istoj zemljopisnoj širini. ( slika br. 10 ) Ispunivši misiju ( sad su nam ostale još samo tri najizbočenije kopnene točke – sjeverna,istočna i južna ) i upiknuvši pribadaču na kartu svijeta da se vidi da smo bili tamo gdje kopno nestaje pred oceanom, mirne duše krenuli smo uzduž obale polako prema Lisabonu. Duge pješčane plaže, uzburkani valovi i ponajviše surferi s jedne strane, zanimljive vikendice , vile i hoteli s druge baš su se činili primamljivim mjestašcem za odmor, pa ću u glavi čuvati tu ideju za koje slijedeće putovanje. Usputno smo uspjeli i uloviti pogled na najveći europski casino u Estorilu, koji je navodno inspirirao Ian Fleminga za prvu novelu o svima nam dobro poznatom 007.

Vrativši se u Lisabon, iskoristili smo priliku i još malo šetali glavnim ulicama grada i trgovima ( slika br.11) na kojima ima svakojakih ljudi od pantomimičara , uličnih slikara, prodavača cvijeća do mladog svirača harmonike i njegovog malog ,očito vrlo dobro izdresiranog, psa koji drži kutijicu za eventualne donacije darežljivih prolaznika. U potrazi za nekim simpatičnim suvenirima nismo mogli izbjeći figurice tradicionalnog crno crvenog šarenog pijetla u svim veličinama ( osim ljudske) za kojeg se veže slijedeća legenda : Mladi hodočasnik bio je optužen za krađu i osuđen na vješanje ,no pred sucem je iskoristio priliku vidjevši ispečenog pijetla na njegovom tanjuru ,rekavši da ako je nevin, kokot će oživjeti i zapjevati, što se kao i u svakoj legendi, naravno dogodilo pa tako ona živi i do današnjih dana. Srećom da ovi silni pijetlići u izlozima ne krenu istim putem kao i njihov nadnaravni vođa tzv.Galo de Barcelos jer bi grad bio pun izkljucanih turista. ( slika br.12)

Nakon nekoliko prekrasnih dana glavnog grada, odlučili smo krenuti malo sjevernije. Spakirali smo torbe i sjeli na vlak za tristotinjak kilometara udaljen Porto. Već prvi prilaz rijeci Duoro bacio nam je pogled na drugu stranu ,a posebno na upadljive natpise iznad kuća- poput Calem, Sandeman, Taylor, Croft, Ferreira, Graham’s ..da ne nabrajam dalje. ( slika br. 13) Uglavnom, nije nam puno trebalo da shvatimo da se radi o proizvođačima svjetski poznatog port vina pa smo tako krenuli na put na drugu stranu, koja se naziva Vila Nova de Gaia da čujemo, vidimo i okusimo tajnu zanata. Malo smo propitali lokalne izvore, tek toliko da nas upute na tradicionalne proizvođače jer se trenutno puno priča da su multinacionalne kompanije preuzele dosta tržišta pa da to vino nije ono iskonsko, a mi ipak nismo proputovali tolike kilometre da nam ponude nešto što se može nabaviti bilo gdje,zar ne? Pa smo tako slijedeći naputke započeli svoj sočni vinski put. Iako je bilo kojih 35 stupnjeva, i uspon po uskim uličicama nije bio prelagan dolazak u udoban i ugodan ambijent, baš nas je opustio. Priča svih podruma manje više je slična, prođeš njihove polumuzeje, odslušaš priču o posebnosti uzgoja grožđa i načinu prerade te na kraju nazaobilazno isprobavanje - odabereš vrstu vina (white,ruby,tawny) i vintage odnosno starost i posebna njegovanost ,koja varira 10,20,30,40 godina i tvoja degustacija može započeti. Pronađeš svoj kutak bila to fotelja, klupa ili stolić, žena na pladnju donosi boce,nekoliko lijepih uskih čaša i dolazi k tebi uz priču o tome što si odabrao i kako i kada je to najbolje popiti. Nakon što izrecitira svoje ,samo kratko kaže “Now you can enjoy it.Thank you”. (slika br.14) Privlačan miris, slatki okus i već prvi gutljaj otkriva, da se radi o malo jačem alkoholnom napitku, naime port vino ima najmanje 20% alkohola. Razlog tome je dodavanje specijalne vrste konjaka u vino, na što i boja asocira kod starijih port vina. Daljnjim istančavanjem svojih enoloških sposobnosti, odjednom shvatiš da više ni ne znaš u kojem si podrumu, a gomila praznih čaša pred tobom potvrđuje ti da si se definitivno prepustio doživljaju. Oporavak od silnih kušačkih muka bio je nužno potreban. Bitno je ipak na vrijeme shvatiti da duh grada Porta ili Oporto kako ga sami nazivaju nije samo u vinu, iako okruženje budi takve asocijacije (slika br.15) . Šetnja gradom i simpatičnim glavnim trgom, uspinjanje vječno brdovitim ulicama (očito je nekoć Portugalcima odgovarao mukotrpan način gradnje kad su baš na tim brdima pustili korijene) nudi nove znamenitosti vrijedne svačije pažnje. Crkve čije zidove krase plavobijeli azulejosi, živopisna šarena pročelja kuća, spomenici povijesnim pobjedama i ličnostima koje smo malo i imitirali ( slika br.16, 17, 18). Čak se može naići na neobjašnjivu pojavu stijena usred grada. Ne treba se uplašiti kad vlak projuri tik do tebe dok mirno šećeš mostom i uživaš u pogledu na rijeku, niti shvatiti ozbiljno natpise ˝Welcome to hell˝ na ulazu u ˝slam˝ naselje pokraj katedrale. Kao vjerni sljedbenici arhitektonskih znamenitosti, nismo mogli ne posjetiti Casa da musica- koncertnu dvoranu koja već svojim vanjskim modernim konceptom odudara od starog Porta na koje ti oko navikne.( slika br.19,20) Ulaskom započinje pomalo mistična avantura. Kružnim uspinjanjem staklenim hodnicima, bojaznim otvaranjem gigantskih vrata poželiš da si ponio neke mrvice jer ti se čini da bi se lako mogao izgubiti u neobičnom labirintu. Krivo mi je što za dane našeg boravka u Portu nije bilo koncerata jer navodno akustiku prostora uspoređuju s letom u neku cybermuzikalnu galaksiju. Možda će jednom biti prilike i za to iskustvo.

Sve u svemu naša pustolovina približila se kraju. Povratak u Zagreb, nakon prekrasnih deset dana, nismo baš dočekali s oduševljenjem, no barem smo iskoristili priliku proširivši vlastite horizonte. Eto, podijelila sam nekolicinu misli s vama u nadi da je barem jedna probudila želju da pođete sličnim stazama. Obrigada, Portugal!!!!

Napomena- fotke su u privitku, na pojedinima je moja malenkost,a na drugima moj dragi Vito, radili smo ih zajedno….

Pozdrav, Sonja Prstec

U Varaždinu, 15.08.2007.g.