Sirija

Na prijedlog prijateljima da tokom srpnja ili kolovoza tekuće godine, posjetimo većini manje-više nepoznatu i mističnu Siriju, kao odgovore sam dobio samo iščudjenje poglede i fraze tipa “Šta ti pada na pamet!”, “Hoćeš da poginemo, a?”

Uprkos svemu, vize su u putovnicama, ruksaci napunjeni i avanturističkog duha ne manjka, sve je spremno za polazak. Kako to obično biva, mnoge su stvari na Bliskom Istoku vječita neizvjesnost. Sukobom svijetskih materijalnih interesa izbija rat na teritoriju Južnog Libanona sa Izraelom a Sirija je u tom trenutku bila na korak od ulaska u ovaj neočekivani okršaj! Tako da sam i ono malo društva (najboljeg prijatelja kao saputnika) za ovu egzibiciju, opravdano izgubio. Krajnje pokoleban, i sam pomislih šta tražiti na Bliskom Istoku u ovom trenutku. Egipat, Tunis ili Maroko takodje privlače ali sa druge strane, način na koji sam htjeo upoznati i doživiti Islam, je teže u spomenutim zemljama, jer su pod hordama turista u mnogo čemu poklekle, nisu sigurne i postepeno gube rok trajanja…Nude se i bude nove destinacije. Bliski Istok obećava! Odlučio sam da krenem. Sam. Čudno? Možda. A opet, možda i nije, sve zavisi kako gledaš… Otišao sam i nisam se pokajao, ni jednog jedinog trena.

Ovo su skice mog putovanja.

A ljepo (Haleb, حلب), severozapadna Sirija, grad dva miliona stanovnika, palo je krštenje i to vatreno. Temperatura je 40°C , suh i isprepleten nepoznanicom i predrasudama! Ošamućen visokom temperaturom i sa teretom na ledjima, hostel bi bio idealno rešenje i preduvjet za ulazak u neki konkretniji prizor. Sa srećom, nailazim na jedan od brojnih hostela i zahvaljujući starijem Britancu, koji već duže živi u Siriji, bez problema dobijam sobu sa klimom, po cjeni od 8 eura. Dobar početak! Brzinsko tuširanje i kratak odmor a nakon toga je uslijedio dugo iščekivani sastanak sa starim Alepom. Zaista je neobično koliko se jedan grad i prizori promijene u kasnom popodnevu, vrućina je oslabila, sa zalaskom sunca ulice se čine bijeljim nego inače a sve je višetstruko mirnije a istovremeno dinamičnije. Pomisao da sam se našao u jednom od najstarijih gradova planeta, budi moj istraživački i avanturistički duh. Alepo sa pravom nosi epitet vrata Azije i svratišta za hodočasnike na putu za Meku. U starom gradu vrijeme kao da stoji, običaji se nisu menjali još od VII stoljeća, mirišem na iste začine, dodirujem iste tkanine i svilu iz Azije, perzijske tepihe, lončariju i nakit kakav se ovdje slivao sa svih strana svijeta stolječima unazad.

Za jedno popodne “upoznao”sam dobar dio kvarta oko hostela. Pogledi, pitanja i kratki razgovori, svi o meni znaju sve i ništa, baš kao i ja o njima. Također, u tome ima nečeg što sam prepoznao iz najranijih dana svog detinjstva. Osećaj da djelim svoj život sa drugima. U Siriji čovjek nikada nije sam. Uvijek je u blizini neko ko se smejška, nudi, prodaje i savjetuje. Beskrajno ljubazni Arapi, zaključio sam! Ne podmeću mi eksploziv, ne gledaju me poprijeko, čak se i nude da ih slikam. Za proteklo vrijeme dočekali su me samo osmjesi i fascinirajuća vjerska tolerancija o kojoj civilizirani Zapad nije sposoban ni misliti a kamoli prakticirati. “Preživjeh” prvi dan i zadovoljan odoh na spavanje.

Jutro. Moje prvo jutro u Alepu. Plan za obilazak je Europski (Francuski) segment grada, Azizija i reprezentativno turističko odličje grada, Alepska ili Saladinova tvrđava. Spreman krećem, ali ne lipši magare! Treba se izčeprkati iz Alepske jutarnje videoigrice. Sve se prepliće i sudara. Bezbroj ljudi hita u svim pravcima. Sirene i trube na sve strane, kaotičan promet, lud! Svi ponosno trube, svaka truba proizvodi drugačiju buku. Misli mi sijevaju kao blicevi. Pokušavam da prijeđem ulicu paralelno sa hostelom. Unutrašnja napetost popušta, radim šta mogu i moram, dalje sam nemoćan. Semafori (uzdah)! Polagano se teturam uzavrelim pločnikom i okom laika odmjeravam koliko metara i u kom intervalu se mogu promaknuti izmedju triliona prijevoznih sredstava, a sve pod uvjetom da me nitko ne smrvi…Uspijevam!

Po ulasku u Aziziju osjećaju se i uviđaju razlike u odnosu na stari grad i druge djelove grada! iPod u ušima, ugodna šetnja, neobično mali broj ljudi, koji se u pokretu klimanjem glave i sa jednom riječju pozdravlja. Isljučivši iPod prepoznajem riječ Bonjour.”Bonjour” u Siriji, baš dobro zvuči! Uočavam načičkane dućane svijetskih brendova i stotine parkiranih američkih auta. Sasvim drugačiji ljudi i Alepo, svakako interesantan za jedan sat obilaska, ne i za dva. U nedostatku želje da se iznova zaglavim u kolotečinu Alepskog uličnog relija, uhvatio sam prvi taxi, koji me je prevezao sa jednog kraja grada na drugi i to za nekih 60 sirijskih funti, što dođe 1 euro. Nakon desetak minuta vožnje našao sam se ispred Alepske tvrdjave! Opasana pedeset metara visokim zidinama, zaista budi radoznalost . Prizor me odvodi nekoliko stoljeća unazad, odnosno u pocetak XIII stoljeća, kada je tvrđava poprimila sadašnji izgled, izdignuvši se na temeljima ostataka Vizantijskog carstva. Polagano se uspinjem ka ulazu u ovo velebno zdanje, infiltriram među lokalno stanovništvo. Kad na ulazu, iznenadjenje! Naviknut da je sve prilično jeftino, ulaz koji košta ni manje ni više nego 400 funti me iznenađuje, ipak, što se mora nije teško. Trenutak koji mi se učinio nevjerovatnim dočarale su Sirijske žene, tradicionalno obučene sjedeći na ulazu ogromnih metalnih vrata, smješeći se i mirno čavrljajući mističnim Arapskim jezikom…

Prolazim kroz vremenske zone. Prvi kulturni šok! Laganim korakom nastavljam kroz slabo osvijetljen tunel koji me vodi ka unutrašnjosti objekta. Gledajući tvrđavu od spolja, nisam mogao ni naslutiti iz čega je sačinjena unutrašnjost tog drevnog grada. Svjetlo me zasljepljuje na izlasku iz tunela, hodam stoljećima starim kamenim pločama i ni sam nisam siguran u koji segment da se zaputim. Kroz usku, kamenim zidinama, opasanu ulicu uspinjem se na proplanak koji mi pruža pogled na kompletan Alepo i sve djelove tvrđave. Ali dalje se ne može opisati, jer se mora vidjeti. Zalazeće sunce osvijetljava ogroman prostor ispunjen minaretima, kupatilima sa nevjerovatno puno detalja i ostataka nekadašnje raskoši. Velika džamija visine preko dvadeset, izdignuta na oko pedeset metara visine, pljeni svojim atipičnim kvadratnim minaretom… cijeli grad je tih, prašnjav i zarobljen u vremenu, samo poneki Arapin pored žene potpuno skrivene ispod marame, klimne glavom u znak pozdrava. Sati su prolazili a ja sam pokušavao da obiđem sve dijelove ovog povijesnog labirinta, ne želeći ništa propustiti. Uspjeo sam da na osnovu mnogih zaostalih sitnica i detalja, u svojoj glavi oživim jednu posljepodnevnu svakodnevnicu ovoga drevnog grada. Ili mi se samo čini da jesam, tko to zna! Lagano, umoran i bez kapi vode krenuh ka izlazu, primjećujući još tisuće sitnica koje sam po ulasku propustio. Ogromna metalna vrata su poluotvorena, rani sumrak se rađa, zamalo da prenoćim unutra. Silazim na magistralu i klizim među aute, odlučivši da pješke idem do hotela. Sredinom glavne “džade” uočavam djedicu i prenatrpanog, isušenog, sivog magarca. Brzinom palim fotoaparat, slikam nevjerovatan prizor koji mi svake sekunde sve više i više izmiče. Zaključujem da je magarac idealno rešenje za vanserijsku gradsku gužvu. Zaista ga treba vidjeti kojom brzinom klizi medju svim tim vozilima, natrpan a jos sa Arapinom na vrhu tovara!

Nakon cijelodnevne avanture stižem u hostel, izmjenjujem impresije sa iskusnim Britancem i klimavim liftom odlazim u sobu, gdje polagano pakiram stvari za sutrašnji put. Put nastavljam ka Latakiji, mediteranskom biseru! Vrijedi iskoristiti preostale dane za kupanje, prije nego ogromna naftna mrlja stigne sa juga, iz nesretnog Libanona!

Lokalnim vlakom iz Alepa do Latakije stižem za neka tri sata. Putovanje vlakom po Bliskom Istoku je posebna priča. Obično su svi vagoni puni a da putovanje još nije ni počelo. Malo će tko izaći, mnogi će ulaziti. Teško je shvatiti kako uvijek i svi mogu stati, ali nekako, shvaćao ili ne, stanu. Sjedim kraj prozora i gledam izložbu ljepote majke prirode. Pada sitna kiša. Ko zna kako je kad “uprži”, pomislih. Na sreću, neću saznati. Siguran da me nakon puta očekuje popodnevno izležavanje na obali i da ću se, vjerovatno, bez imalo odmora zaputiti ka nekoj od plaža Latakije, odlučih da veći dio puta prespavam. Međutim, to je bila samo zamisao, jer “žrtva” je u vlaku. Ja sam ta žrtva! Ljudi su neprestano navirali oko mene i obraćali mi se. Naravno, oni koji iole govore engleski jezik (većina ih je na tečaju) vrebaju ionako rijetke turiste, za po koju čašicu razgovora, čisto da isprobaju svoje poliglotsko umijeće i zadive ostale. Ljudi me pitaju uvijek iste stvari. Nudim uvijek iste odgovore. U tom trenutku dolazim do jednog iznimnog zaključka kada je pitanju Arapski svijet. Jednostavnost. To je prava riječ. Nikako površnost! Zaključujem da su ljudi u Siriji toliko jednostavni u bilo kom i iz bilo kog kuta gledanja. U pristupu, međusobnim odnosima, pogledima na svijet! To je ono što u modernom dobu predstavlja pravo blago. Ljepo je živjeti ovaj život sa njima, makar samo i na trenutke, to valjda i je čar ovakvih pravih putovanja, živjeti neki drugi život!

I tako, nakon tri sata manje-više konstantnog razgovora, što podrazumjeva pitanja o mojoj familiji, o tome šta radim u Siriji i sa obaveznim rastankom uz razmjenu broja telefona ili mail-a, stigoh u Latakiju. Sa stanice hvatam taxi koji me nakon duže vožnje dovozi do “centra” grada. Inače Latakija je poznata kao jedna od većih luka ovog dijela Mediterana i svakako najveća Sirijska! Grad je sagradio rimski car Nikator, po čijoj je majci grad i dobio ime, Laudeciji! Latakija ima nečeg u sebi što gotovo ne mogu prepoznati. Grad je sam po sebi ni ružan ni ljep ali ga nikada nisam dobro upoznao, iako sam prilično boravio u njemu! U njemu se sve prepliće i neodoljivo podsjeća jedno na drugo, centar grada je svuda i nigdje. Ljudi u Latakiji ima apsolutno svuda ali iako ih je puno, predusretljivi su i srdačni. Posebno trgovci kao i obično, koji udaraju europske cijene laskajući svojim proizvodima. Nargile, ručno rađeni nakit i obuća prodaju se u zavučenim djelovima starog grada. Pokušavam skinuti cifre cjenkanjem, a oni, kako i priliči Arapima se tradicionalno vole nadmetati brojkama. Ne i ja, plašim se da im ne obezvrijedim robu svojim idejama o procjeni njihove rukotvorine! Lokalni sistem vrijednosti se bitno razlikuje od onog na koji sam navikao. Ništa nema cijenu, sve je moguće. Svi traže 3 do 4 puta više, nudim isto toliko manje. Kako god bude, gubiš, a i ne gubiš, već dobivaš, sve zavisi kako gledaš.

Nakon kupljenih sitnica, vraćam se u sobu da bih se spremio za popodnevno kupanje na nekoj od plaža. Ideja o kupanju se pokazala veoma, veoma kompliciranom! Grad leži na lučkoj strani a dostupna obala se nalazi van grada, kilometrima udaljena. To ne piše u Lonely Planet-u! Nakon silnog gestikuliranja i objašnjavanja sa lokalcima, saznah koji kombi će me prebaciti do željenog lokaliteta. Na meni je da na ulici ustopiram neki od odgovarajućih kombija. Vidjevši me da stojim kraj puta, svi su stajali. Tim gore, jer ja Arapski ne govorim a oni Engleski svakako ne. Stojeći na nekih četrdeset stupnjeva, dodatno sam iznerviran! Nakon nekog vremena naišao je pravi kombi. Razdrman, klimav i star desetljećima, živina na krovu je valjda falila?! Uglavivši se nekako u već polupun kombi, krenuh ka obali. Dok lagano idemo ka krajnjem odredištu ovoga dana, neka neobična i čudna atmosfera je u zraku. Svi gledaju u mene, gledam i ja njih! Ali blagog su karaktera. Stalno se smiješkaju...Sirijska vrućina ne da mira, znoj kaplje, buka, gužva. Latakija je konglomerat preraslih sela. Dvadeset minuta je prošlo. Stigli smo u središte poluotoka, iako se tako ne čini, more je sa obje strane! Platih vozaču osam funti (desetak dinara, kilometar ti dođe dinar) i krenuh da tražim plažu iz snova! Luksuzni hoteli sa pet zvjezdica se nadovezuju na niske trošne jednokatnice, kičasto obojene, okićene lavorima i polupanim loncima. Nevjerovatni kontrasti u šokantnom nizu!

Kako sam prije puta puno toga slušao o plažama Sirije, riješih da se bez razmišljanja okupam na “Blue beach”, koja je po Lonely Planet-u i mnogim drugim ocjenama najljepša plaža Meditreanskog mora. Našavši hotel koji leži upravo na toj plaži zaputih se unutra, sretan što ću uskoro na snorkeling i odmaranje na plaži! Dočekalo me je iznenađenje, to zadovoljstvo će me koštati 10 eura, odnosno 600 Sirijskih funti. U razgovoru sa backpackerima Rusima, koji su se tu našli iz istog razloga kao i ja, saznajem da je ova plaža namenjena najvišem društvenom sloju među Arapima i strancima. Odustasmo i riješismo da se zajedno zaputimo ka nekoj od susjednih plaža. Pa ne mogu se razlikovati umnogome, isto je more, pomislih! Na ulasku u sljedeću plažu, sačekao nas je oduševljeni čuvar, koji nas je uveo unutra i uporno pokušavao da nam nešto objasni! Napokon shvatismo da se ni ovde nećemo okupati! Pravilo na više od polovine plaža u Latakiji je da se dolazi u društvu djevojke, sestre ili tetke, samo da je žena u pitanju. Zanimljivo pravilo. To nas je natjeralo da krenemo na neku od divljih plaža, nadomak Instituta za oceansku Biologiju, gdje je morsko dno kamenito a i same plaže su sabijene medju stijenama. Sirijska obala je sama po sebi izuzetno osunčana, more je jako toplo i bogato morskim životom. Snorkeling je neočekivano dobar, prisutno je mnoštvo riba a i prozirnost vode je jako visoka. Konačno dan kakav sam zamišljao svo vrijeme! Plaža i toplo more. Nakon nekoliko sati maltretiranja, konačno sam našao ono sto sam tražio. Zadržaću se ovdje određeno vrijeme, odlučih!

Prvi dani su sijevali kao blicevi, da bih svjestan datuma u kalendaru krenuo dalje, dolje južnije.I sada dok sjedim, rezimiram i pokušavam da napišem ovaj tekst postajem svjestan da Sirijski smiješak jos uvijek titra u meni ali i jos nešto. Osećaj koji nisam odmah prepoznao. Zaljubih se u Siriju, u njenu jednostavnost i ljepotu. U izraze nesebične vjerske tolerancije i poštovanja u njoj… Zivot zaljubljenih je beskrajno romantičan. A opet, možda i nije, sve zavisi kako gledaš. Kao što sam na početku već rekao!

Tekst i fotografije

By Mili